Džoni Voker koji ubija mačke da bi njihove duše smeštao u svirale, kiše
riba i pijavica, koje se obrušuju s neba, vešta prostitutka koja citira
Hegela, a čiji je makro – Sanders, lik kojeg je Murakami „pozajmio“ sa
plakata američkog pilećeg carstva KFC, vojnici iz Drugog svetskog rata, i
dalje mladići, za koje je vreme stalo a prostor ima drugu dimenziju...
Sve
se u ovom romanu odvija u onom vakuum prostoru između sna i jave, gde
uprkos surovim ubistvima i incestu, nema ni krivice ni greha, jer su
ljudi samo prazne ljušture, promenljivi oblici koje popunjavaju duše u
prolazu.
Ova knjiga je iznad svega slava slobode imaginacije,
nesputanosti duha i kreacije, uživanje u putovanju kroz magični svet,
jer „život je metafora“. Kao što je jedna junakinja u svojoj pesmi pod
nazivom Kafka na obali mora „potpuno preskočila suvišne formalnosti
poput značenja i logike i uspela da pronađe prave reči koje u pesmi baš
tu treba da stoje. A te reči je uhvatila u snovima, kao što bi u vazduhu
nežno zahvatila krila leptira u letu“, tako je i Murakami sazdao ovaj
roman. A te slobodne reči tvore nekada i rečenice koje mogu objasniti i
ljubav i istoriju i vreme i sećanje. Tako velike teme izrečene samo
magijom. Na ovako originalan način, to ipak može samo Murakami.