Prvi deo, Samurajska veština, sastoji se od prica o ljudima koji su bili
vicni nekoj od borilackih veština (Jamato Takeru, Jorozu, Fudivara no
Jasumasa, Taira no Koremoci, Minamoto no Jorinobu...). Vecina prica
uzeta je iz Zbirke prica iz vremena koje je prošlo, udžbenika sacinjenog
od preko hiljadu prica nastalih u XII veku, a završava se pricama o
samurajima u ranom XIII veku.
Drugi deo, Vodene bitke, skup je prica o
poznatim ratnicima, vojskovodama i njihovim bitkama (Minamoto no
Jošicune, Kasunoki Masašige), Takeda Šingen, Uesugi Kenšun, Oda
Nobunaga...). Izvori ovog dela krecu se od zvanicnih hronika,
velicanstvenih pripovedanja u kineskom stilu, do zapisa koje su nam
ostavili savremenici. Ovaj deo dovodi nas do XVI veka.
Treci deo, Put
ratnika, prikazuje poglede samih samuraja, iako su neki od njih bili
više književnici nego ratnici. Medu njima su Arai Hakuseki, koji je
ostavio nezaboravan portret svoga oca, konfucijanski ucenjak koji govori
o vrlinama i manama osvete od strane 47 ronina, kao i Mijamoto Musaši,
Jamamoto Cunemoto i drugi. Tako prica stiže do prve polovine XVIII veka.
Cetvrti deo, Moderna prepricavanja, sacinjen je od završne, moderne
verzije neocekivanog dogadaja koji se desio sredinom XVII veka; posebna
pažnja posvecena je samuraju koji je bio odabran da izvrši harakiri bez
dopuštenja svog gospodara. Pripovedac je Mori Ogai (1862–1922), cuveni
pisac i glavni hirurg Japanske carske vojske. Kada je njegov prijatelj,
ge- neral Nogi Maresuke, izvršio samoubistvo harakirijem, dao se na
proucavanje japanske prošlosti, tražeci stare dokumente i pišuci niz
istorijskih prica. Druga u nizu prica, „Porodica Abe”, koju je napisao
covek širokog znanja, poštovan zato što je verno oslikao samurajsku
tradiciju, najbolji je nacin da se završi ova knjiga.