A među zabeleškama o muzici, fudbalu, filmu, pozorištu, bioskopu, otporu, postmoderni, bombardovanju, piše i:
„...Ljubav
prema katastrofi je ovde hereditarna stvar, to se posisa s majčinim
mlekom. Smrti se možda i plašimo, onako ljudski, sve dok je mala i
pojedinačna, ali ako stigne do spektakla, onda strah postaje ljubav,
želja, volja.“
„...Dakle, mi, kažem nama, a mislim o sebi, krivnja je
moja što nisam otišao, odavde je valjalo otići još onda pre mnogo
godina, trebalo je zaboraviti, ništa ne pomaže trinaest godina govora o
zlu, javnog, privatnog, direktnog, indirektnog, valjalo je otići, a kad
već nisam, onda valja primiti svoju pokoru zbog ostanka ovde, zbog
pristanka na život pored zla, i pored neverovanja u mi.“
„Smisao
ispisivanja datuma polako se gubi. Jednom, datumi će biti sklonjeni,
izvađeni kao klin iz čorbe, a na njihovim mestima ostaće beline. U tim
belinama nalaziće se stvarni sadržaj ovog teksta.“