Autobiografija Davida Albaharija

David Albahari, pisac i prevodilac, rođen je 1948. godine. Prvu knjigu, zbirku priča Porodično vreme, objavio je 1973. godine. Do sada je objavio deset knjiga priča i dvanaest romana, kao i tri knjige eseja.

Za knjigu priča Opis smrti (1982) dobio je Andrićevu nagradu. Knjiga priča Pelerina (1993) nagrađena je nagradama Stanislav Vinaver i Branko Ćopić.

Roman Mamac dobio je Ninovu nagradu za najbolji roman u 1996. godini, kao i nagradu Narodne biblioteke Srbije, Balkaniku i Most-Berlin.

Roman Pijavice nagrađen je Nagradom grada Beograda (2006).

Preveo je veliki broj knjiga, priča, pesama i eseja mnogih američkih, britanskih, australijskih i kanadskih pisaca, uključujući Sola Beloua, Vladimira Nabokova, Margaret Etvud, Isaka Baševisa Singera i Tomasa Pinčona. Preveo je i dramske tekstove Sema Šeparda, Keril Čerčil i Džejsona Šermana.

U periodu između 1973. i 1994. godine radio je u redakcijama više beogradskih i novosadskih časopisa i izdavačkih kuća – Vidici, Književna reč, Pismo, Kulture Istoka, Politika, Mezuza, edicija Prva knjiga Matice srpske.

Knjige su mu prevedene na šesnaest jezika.

Od jeseni 1994. godine živi u Kalgariju, u Kanadi.

MISLI

Najviša sloboda je kada nikome na pripadaš.

 

Ne postoji ništa gore nego kada se život zamišlja
kao niz mogućnosti, umjesto da se prihvata onako kako dolazi.

 

Najbolja stvar koju čovjek može da nauči u životu
jeste da postoje trenuci kada ne treba postavljati pitanja.
Ćutiš i pamtiš.

 

Nekada da bi bio ono što jesi, moraš da budeš ono što nisi.

 

Mogu da se stide samo oni koji su te primorali da pomisliš na stid.

 

Nema ničeg strašnijeg nego biti nepokretan u stalnom mraku.

 

Na samo jedan način može da se čeka, a to je da se ne čeka.

 

Besplodna razmatranja prouzrokuju glavobolje i depresije.

 

Onaj ko jednom sklizne ispod granica ljudskosti
uvijek će moći da sklizne još više.

 

Svijet je samo odraz onoga što nam je ponuđeno
kao zamisao svijeta.

 

Ne može se beskrajno dugo živjeti okružen samo pitanjima.
Postoji granica izdržljivosti kao u slučaju gladi ili žeđi
i poslije nje život se pretvara u tačku.