Đorđe Bobić, Beograđanin i duhom i sluhom, vidi svoj grad onako kao što
su pesnici starijih vremena videli prirodu: kao skup raznolikih simbola.
S tim što je u prirodi bilo moguće uočiti sklad, dočim se u svim
velikim gradovima ovoga sveta, pa i u Beogradu, odmah uočava rad stihije
i protivrečenosti koji obrazuje ljudsku svakidašnjicu. Svojim
povlašćenim tačkama, reljefom, najvišim građevinama, mostovima,
hramovima, arhitektonskim, istorijskim i umetničkim spomenicima,
parkovima i prospektima, a posebno kapilarnom mrežom ulica, grad na
jednoj ravni omogućuje i osvedočava ljudski život, a na drugoj ga
uslovljava, usmerava i oblikuje. Ništa ne određuje čoveka toliko kao
prostor, prostor je scena na kojoj se formiraju i karakter i mentalitet.