Nad Beogradom sunce
sja kao da nikad neće zaći. Ali kad stane da zalazi, u ove jesenje dane,
gasi se kao žeravka u vodi. Izgleda mi kao da ne zalazi sunce samo,
nego i zemlja s njim. Potone zajedno sa suncem i modra gorska kosa u
daljini, a zatim počne da se gubi i sremska ravnica, da se savija kao
naslikano platno. Ivo Andrić
Oslobodimo li se predrasuda, ostajući na
tragu osobenosti Andrićevog pripovedačkog postupka, možemo sklopiti
skicu jedne posebne literarne građevine, takozvane beogradske hronike.
Ta nedovršena građevina, sa jedinstvenom osnovom ali sa nepovezanim
prostorijama, mogla bi da bude imaginarni model za projekciju književne
rekonstrukcije novije povesti Beograda. Od „Porodične slike“ u kojoj je,
na fonu ratnih događaja, data psihološka evokacija odnosa u jednoj
beogradskoj građanskoj porodici, do priče o Zeki, razuđenoj istoriji ne
samo jednoga junaka, nego i celoga grada, kao i drugih priča koje
izrastaju iz autorovog iskustva, beogradske priče predstavljaju
književno svedočanstvo o nemirnim vremenima, dramatičnim promenama i
tragičnim okolnostima kako u spoljašnjem svetu, tako i u ljudskim dušama
pojedinaca koji su tom svetu pripadali.