Roman koji je kantata raspričava se kao muzika - i
na planu doživljaja. Reč je o prozno-poetskom melanžu, pripovesti i
refleksijama, muzici i slikama, alhemijskim pretapanjima događaja,
razmišljanja, boja i oblika, nameštaja, sobe, grada i okeana. Naracija
nije linearna, nego isprekidana, muzikalna, ponavljajuća, dijalektička;
ne putanja, nego mnoštvo skretanja i susretanja ...
Novi roman Slobodana
Tišme pojavljuje se kao netipična proza, kao pasivni otpor i
rezignacija, kao remećenje klasične naracije (sistema u kojem živimo) i
prepuštanje alhemiji zgušnjavanja doživljaja i događaja. Slojevi radnje
su slojevi zanosa koji želi da bude neprekidna afirmacija, dijalektička
afirmacija, ,,Da ali Ne! Ne, ali Da! Uvek Da, ali sa zadrškom“. Stoga je
priča=doživljaj ovog romana ona kućica koju nosi svaki/a umetnik/ca.
Bernardijeva soba je svačija vlastita soba, mesto subjekta koje je
titranje praznine između talasa Okeana, soba koja nas prazni od nas
samih. (Maja Solar)