Jedino Tazakijevo prezime nije u sebi sadržavalo boju i on se zbog toga
uvek osećao izdvojenim, kao neko „bez ijedne karakteristične osobine ili
individualne osobenosti“. Ipak, njegovo prezime značilo je onaj koji
nešto pravi, gradi... Iznenada, jednog leta, četvoro prijatelja odlučuje
da prekine svaki kontakt s njim i da ga odbaci iz svoje grupe. Ovo
bolno, traumatično iskustvo godinama ga je držalo na granici smrti.
Danas, šesnaest godina kasnije, ovaj konstruktor železničkih stanica
kreće u potragu za odgovorima, kako bi mogao da nastavi dalje.
Iako
je, baš kao i Norveška šuma, baziran na realističnoj potki, ovaj roman
seže do najdubljih metafizičkih bespuća. Dok traga za razlozima
odbačenosti, glavni junak je zapravo na putu preispitivanja sopstvenih
vrednosti, pokušavajući istovremeno da nađe ravnotežu između sebe i
sveta oko sebe, naviknut da živi u (ne-usamljeničkom) samovanju.
U
potrazi za istinom, nestaju jasne granice i okviri. Istina dobija više
pojavnih oblika, vreme gubi uobičajenu linearnu dimenziju, a zamagljuje
se prelaz iz jave u san. Eho u kojem su izmešane prošlost i sadašnjost,
ispunjen je melanholičnim notama minijatura iz Godina hodočašća Franca
Lista. Njima će Cukuru Tazaki putovati ka oslobađanju i na tom će putu
shvatiti da „nije sklad jedino što povezuje ljudska srca, već njihove
rane“.
U ovom romanu, u kojem se sa zebnjom opisuje talenat i
definiše sloboda mišljenja, postoji i rečenica koja se kao kakav moto
ponavlja iz poglavlja u poglavlje: „Kutiju sećanja možeš da zatvoriš,
ali ne možeš da prikriješ istoriju“. Rečenica tako jednostavno
opominjuća za sve pojedince i čitave narode koji ne mogu odgovorno da
ponesu teret prošlosti.
Murakami se tako i u ovoj knjizi o izgubljenom prijateljstvu zapravo bavi Velikim Temama.
Prikaz romana
Bezbojni Cukuru Tazaki i njegove
godine hodočašća u izdanju Geopoetike je najnoviji roman Harukija Murakamija. Cukuri Tazaki, 36-godišnji arhitekta železničkih stanica, vraća se u
rodni grad Nagoju u centralnom Japanu i putuje čak do Finske kako bi
razumeo zašto su ga najbolji prijatelji odbacili pre šesnaest godina.
Cukuru je kao tinejdžer voleo da sedi na železničkim stanicama i gleda
vozove kako prolaze. Imao je četvoro najboljih prijatelja – dvojica
momaka zvali su se Crveni i Plavi, a dve devojke Crna i Bela. Jedino
Tazakijevo prezime nije u sebi sadržavalo boju i on se zbog toga uvek
osećao izdvojenim, kao neko bez ijedne karakteristične osobine ili
individualne osobenosti. Ipak, njegovo prezime značilo je onaj koji
nešto pravi, gradi... Iznenada, jednog leta, četvoro prijatelja odlučuje
da prekine svaki kontakt s njim i da ga odbaci iz svoje grupe. Ovo
bolno, traumatično iskustvo godinama ga je držalo na granici smrti.
Danas, šesnaest godina kasnije, ovaj konstruktor železničkih stanica
kreće u potragu za odgovorima, kako bi mogao da nastavi dalje.
Iako je, baš kao i Norveška šuma,
baziran na realističnoj potki, ovaj roman seže do najdubljih
metafizičkih bespuća. Dok traga za razlozima odbačenosti, glavni junak
je zapravo na putu preispitivanja sopstvenih vrednosti, pokušavajući
istovremeno da nađe ravnotežu između sebe i sveta oko sebe, naviknut da
živi u (ne - usamljeničkom) samovanju. U potrazi za istinom,
nestaju jasne granice i okviri. Istina dobija više pojavnih oblika,
vreme gubi uobičajenu linearnu dimenziju, a zamagljuje se prelaz iz jave
u san. Eho u kojem su izmešane prošlost i sadašnjost, ispunjen je
melanholičnim notama minijatura iz Godina hodočašća Franca Lista.
Njima će Cukuru Tazaki putovati ka oslobađanju i na tom će putu
shvatiti da nije sklad jedino što povezuje ljudska srca, već njihove
rane.
U ovom romanu, u kojem se sa zebnjom opisuje talenat i
definiše sloboda mišljenja, postoji i rečenica koja se kao kakav moto
ponavlja iz poglavlja u poglavlje: Kutiju sećanja možeš da zatvoriš,
ali ne možeš da prikriješ istoriju. Rečenica tako jednostavno
opominjuća za sve pojedince i čitave narode koji ne mogu odgovorno da
ponesu teret prošlosti.
Roman je bio eksperiment koji je potrajao duže nego što sam očekivao jer sam želeo da se fokusiram na likove. Govori o čoveku koji se oporavlja od odbacivanja, predstavlja njegovo interesovanje za stvarne ljude i veze. U početku, planirao sam da napišem neku vrstu aluzije. Ali ovoga puta
sam se zainteresovao za stvarne ljude. Onda su likovi počeli da se
pojavljuju. Zaintrigirale su me veze između ljudi. Značaj pripovedanja je u tome da se opiše
nešto nevidljivo i duboko u svakoj osobi i stvori mesto gde ljudi mogu
da se saosećaju i identifikuju sa drugima. Razumem koliko je
bolno biti odbačen. Kada vas povrede, izgradite emotivni zid oko srca.
Ali posle nekog vremena možete da ustanete i prevaziđete to. To je priča
koju sam želeo da napišem.
Haruki Murakami
(u razgovoru na Kjoto univerzitetu - prvom pojavljivanju u javnosti u proteklih osamnaest godina)
Ovo je jedan od onih romana čija je vrednost u slojevitosti i
višeznačnosti njegovih tumačenja. Kroz priču o izgubljenom
prijateljstvu nižu se slojevi koji vode od metafizičkih bespuća do
najozbiljnijih i velikih tema našeg vremena. Kod Murakamija je uvek pa i
u ovom romanu prisutno pitanje dvostrukih identiteta, odnosa realnosti i
sna, sećanja i prošlosti. Ovo je priča o nama samima našem odnosu prema
prošlosti, ali i oštra kritika savremenog društva, odnosno liberalnog
kapitalizma i primarne uloge novca u savremenom društvu.
Jasna Novakov Sibinović, Geopoetika
Posebna
zanimljivost je činjenica da se ovaj prevod s japanskog, koji potpisuje
Nataša Tomić, pojavljuje samo nekoliko meseci posle originalnog izdanja
koje je u Japanu prodato u milionskom tiražu. Koliko ozbiljan rad izdavača i prevodioca daje dobre rezultate govori
i podatak da se srpsko izdanje pojavljuje među prvih pet u svetu ne
računajući Aziju. Prevodi na engleski (sa koga prevodi većina svetskih
izdavača), nemački, italijanski, francuski očekuju se tek tokom 2014.
godine.
LINK
Poslušajte deo iz romana