U većim kulturnim
središtima Srbije čitališta su u tom periodu doživljavala svoj pravi
zamah. To su, po pravilu, bile prostrane prostorije u centru naselja, a
njihov javni karakter vremenom je obuhvatao sve šire segmente
stanovništva, sve grupe i staleže, bogate i siromašne, muškarce i žene,
omladinu i decu. U Beogradu, knjigovezac i izdavač Gligorije Vozarović
otvara „malu biblioteku“ i čitaonicu 1827. godine, koja pet godina
docnije prerasta u prvu, kako je sam naziva, Biblioteku varoši Beograda
(1832). Već u decembru 1845. godine grupa građana osniva Društvo Srbskog
Čitališta u Beogradu, koje 24. januara sledeće godine otvara svoje
prostorije korisnicima, ne samo da bi čitali novine i knjige nego i da
bi se upoznavali i jačali međusobne veze. Više od pola veka kasnije,
1931, kormilo javnog bibliotekarstva prestonice preuzima Biblioteka
Opštine grada Beograda, formirana po najmodernijim standardima svoga
vremena.