Isporuka za 24 časa.
Plaćanje poštaru.
U svom predgovoru za ovu d r a g o c e n u Misailovićevu studiju o
Bojanu Stupici, jedan od doajena srpske teatrologije Jovan Ćirilov,
između ostalog, napisao je: „Milenko Misailović je svedok Stupičinog
rada kao njegov zvanični pomoćni reditelj, dakle bliski saradnik, u radu
na predstavi „Lede“ u Jugoslovenskom dramskom pozorištu 1953. godine,
na vrhuncu njegovih stvaralačkih moći“.
Iza ove Ćirilovljeve naizgled
usputne opaske stoji činjenica da je autor itekako, iz prvog plana bio
upoznat sa Stupičinom ličnošću i stvaralaštvom. To je velika prednost, s
obzirom da je o ovom proslavljenom reditelju mogao da piše i istraživač
koji nije imao tako veliku privilegiju. Misailović se pomenutom
prednošću služi na najbolji mogući način, inventivno i zanimljivo. U
prvom delu knjige autor sagledava Bojana Stupicu kao profesora režije i
glume, opisujući njegov prvi susret sa studentima ondašnje „Visoke
filmske škole“: „Gleda nas on srdačno i dobrodušno, oči mu sjaje, a
osmeh na usnama poigrava: vidi se da je Bojan ganut ovim susretom. Kao
da u sebi kaže, hrabreći se: - Izdržaću i ovo(…) I prva glasna rečenica
koju je Bojan optimistički uputio, okrenut više rediteljskoj grupi, bila
je: - Dakle, i svi vi mislite biti reditelji“? Iz ovog kratkog citata
možemo da se osvedočimo u Misailovićevu dokumentarnost, inventivnost u
iznošenju biografskih činjenica i zanimljivom zapažanju. Autor sa puno
živih slika opisuje kako je Bojan Stupica stvaralački uticao na svoje
studente u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. Potom: kako je režirao
Krležinu „Ledu – komediju jedne karnevalske noći“ i još mnogo sličnosti.
Poslednji deo knjige ima romantičan okvir, njegov naslov glasi:
„Završni pogledi na Bojana i Miru Stupicu – zajedno“. Na stranicama
Misailovićeve knjige ličnost Bojana Stupice, pozorišnog, dramskog i
operskog reditelja, radio reditelja, filmskog i TV reditelja,
scenografa, kostimografa, pozorišnog i filmskog glumca, uokvirena je u
jednu zanimljivu biografiju uspešnog i neobičnog čoveka.