Mislim o Alenu Uzelcu. Ne treba pitati zašto, govorio je. Jer zašto
zašto? Već tada sam znala da Alen, ratnik neženja, dječak nervoznih
očiju, zna više no što je za čovjeka dobro. Da to znanje, ne bi li
drugima učinio dobro, sakriva. Tako je s ljudima od kojih ne očekujemo
puno, čak ništa, a koji nas, kad se uputimo ka pećini u kojoj navodno
spavaju ćupovi zlata, uhvate za rukav i došapnu nam istinu: Gdje su
ćupovi tu su i razbojnici. I čine to nekako nevoljko, ne da nas podsjete
šta je sve u životu ružno i šta je bolje ne znati, nego da nam pruže
još malo vremena, da se predomislimo, prije no Ali- baba saznanja naiđe.
Da će naići, hoće, kazao mi je.
