Branimir Štulić - Kad Miki kaže da se boji

U veljači 1967. smo se masovno useljavali u te vojne nebodere u Sigetu u Novom Zagrebu. Oko nebodera ničeg nije bilo, pustinja. Ni kasnije, kad su je naši starci pozvali da to učine, uprava Zrinjevca nije željela posaditi stabla oko njih. Vojska već onda nije dobro kotirala.

Johnny je stanovao na 11. katu, a ja na 15. Kad smo se useljavali, liftovi, naravno, nisu radili, to je i kasnije bila standardna pojava. Mi klinci, škvadra iz nebodera, prvih godina smo se skupljali ispred zgrade na klupicama: nismo imali kamo ići, ničeg nije bilo, ništa se nije dešavalo. Kasnije su u osnovnoj školi počeli organizirati čage petkom, jedanput na mjesec, i povodom velikih praznika poput Praznika rada ili Dana Republike.

Nakon nekoliko godina starci su nam dopustili da koristimo podrumski prostor veš-kuhmje, pa smo znali tamo dofurat gramofon i slušati ploče. Osim toga, na parkiralištu smo igrali nogomet, košarku kod garaža ili smo se skitali po Velesajmu: čuvari su nas puštali, nije to bilo tako strogo kao danas....