Dnevnike pišemo za druge, ali o sebi; pišemo za sebe, ali o drugima. To
su krajnosti, to je isto. Ja je nepodnošljivo u svojoj samoći i svom
malom bolu bez granica. Mi je nedostižno i strašno; to je toplota
materice i zamračenje uma, kliše, predrasuda i zločin, samoća tuposti i
beznađa. On je prostor objektivne proze; ti gotovo onemogućava prozu,
osim u retkim i slučajnim izuzecima. Dnevnici su mešavina svih ovih
nejasnih lica, dijalog koji se povremeno pretvara u svađu. To je
kakofonija koja zbunjuje i onoga koji pokušava da je objektivno zapiše
poput sudskog zapisničara, a oseća kako se sve više upliće.(Vidosav
Stevanović)