Miloš Crnjanski u diplomatskoj karijeri nije daleko dogurao, za razliku od svojih kolega pisaca-diplomata poput, recimo, Andrića ili Dučića. Između dva rata radio je u par navrata kao niži službenik, savetnik za štampu, u ambasadama u Nemačkoj i Italiji, kao i pri jugoslovenskoj vladi u Londonu nakon kapitulacije zemlje, sve do 1945. godine.
Svoje iskustvo i sećanja na godine provedene u poslanstvima, na tamošnje ljude i susrete, nameravao je da objavi u četiri knjige koje je nazvao, ironično, Embahadama. One nisu objavljene za njegova života. Posthumno ih je uredio i priredio Borislav Radović, na osnovu piščevih već objavljenih tekstova u periodici i građe iz zaostavštine. Objavljene su prvi put 1983. godine u dve knjige, i sada, u izdanju Službenog glasnika, drugi put, u jednom tomu. „U stvari, to su moje beleške o nesreći našeg naroda, a nisu ni dnevnik, ni istorijat, ni studija, ni pamflet. Nego prosto uspomene jednog očevica, pisca. O dobu koje je bilo puno nesreća, žalosti, strahota, a koje će se uskoro činiti neshvatljivo i davno prošlo, neverovatno, kao što se mom naraštaju činilo doba Obrenovića“, kaže Crnjanski u prologu Embahada. „Tuga će biti u njima, naši mrtvi, bez broja, a veselost, ludorija, kao što je bila vožnja srpskih svatova.“ Galerija poznatih i zaboravljenih likova se niže kroz Embahade – od berlinskog „kapućehaje“ Živojina Balugdžića i ambasadora u Rimu Boška Hristića, poslanika, činovnika i izaslanika, do Cincar-Markovića, Stojadinovića i Slobodana Jovanovića – svi uhvaćeni i nošeni u vrtlogu istorije koja uveličana kroz piščevu lupu iskrsava istovremeno i kao opereta i kao tragedija. Osetljiv na lepotu, banalnost i glupost, pronicljiv posmatrač, Crnjanski je imao neponovljiv dar da opiše besmisleni karneval života i karusel ljudskih sudbina, o kome je govorio sa gorčinom, podsmehom i tugom.
