Veze, linkovi
Kompjuter biblioteka
Korpa
Ep o vodi

Roman Roman

Ep o vodi

Autor: Enes Halilović
Broj strana: 198
ISBN broj: 9788660810979
Izdavač: Albatros plus Albatros plus
Godina izdanja: 2012.

                 
Twitter   Facebook   Linkedin   Pinterest   Email
                 
Rasprodata

 

U podlozi romana nalazi se voda – tvorbeni element čoveka i sveta. Voda postoji kao životni uslov, magla kao uzrok i zabluda, potop kao posledica, a suza uzima čvrsto stanje da bi svedočila o kajanju. Halilović, pripovedajući kroz mitsku matricu, rekonstruiše prostor i vreme stvarajući mikrokosmos koji samo naizgled nema uporište u realnosti. U oniričkom, kosmogonijskom i antropogonijskom prikazu nastanka ovog mikrokosmosa Halilović zapravo daje makrokosmički obrazac: u prošlosti, ispod potopa, izranja organizovan prostor.

Tako se razrešava mitsko stanje: odnos između kulture i prirode, života i smrti, čoveka i životinje, istine i magije što su pitanja koja se protežu kroz ljudsku egzistenciju. Svaki detalj u romanu nosi mikrosmisao, a svaki proces zaodenut je kroz piščevo tumačenje vremena kao kategorije. Ep o vodi nosi zajedničko vrenje u kojem se stapaju: bajka, istorija, magija, mitologija, satira, vremenska ogledala, vododelnice i snovodelnice, istine i zablude… Halilovićeva ruka donosi i onaj oštri humoristički ton njegovih priča i pesničko majstorstvo, a čitaoca ostavlja u dilemi da li je snažniji singularitet zablude ili kretanje pojedinca i grupe ka njoj.



Danas: Ep o vodi

Čitam Živorada Nedeljkovića. On navodi tajnovitu 668. Vitgenštajnovu misao: Uskoro će prestati. Uskoro će prestati, ali šta - zapitao se Nedeljković. To me je navelo da u biblioteci potražim Vitgenštajna i krenem niz njegov jezički lavirint.

Opet kasnim na posao, rekao bi mi glumac Cvijanović. Žurim. Vozim koliko se može brzo. Kod nas u Novom Pazaru automobili su na trotoarima, a pešaci na kolovozu. Tako, vozim preko trotoara, malo kolovozom, između cepanica i tada čujem pesmu koju nisam čuo dvadesetak godina. To su Rokeri s Moravu, koji opevaju jednu gastronomsku tragediju. Sinđa iz Mičigena se javlja: Ovde narod jede ‘ranu načisto konzervnu, pa stomak boluje sve na bazu ner’nu.

Karikaturist Danasa Muhamed Đerlek kaže mi na ulici da jedan čestiti čovek više nije među nama. Odlazim da izrazim saučešće. Otac, glava porodice, preselio je na drugi svet. Otišao je tiho. I živeo je tiho, povučeno. Sve je manje takvih života. Sve je manje odmerenih koraka. Sve je manje tišine. Na sve strane raspojasani biznismeni, trbuljati tribuni, žedni lideri, kreštavi pevači, umišljeni trovači, drski ubeđivači... Ima li išta lepše od tihog odlaska s ovog galamdžijskog sveta. Bog nije pohvalio ohole, a toliko je danas oholih među nama. Što sitnija vaška, to veća oholost.

Subota, 1. septembar

Jutro. Došao sam u Ribariće. Na jezero. Red je da se uhvati leta poslednji dah. Nasred jezera zaustavljamo čamac. Moj sin od šest godina skače u vodu pre mene. Hrabriji je. To me i plaši, jer je mene hrabrost godinama vodila u probleme. Voda je mirna kao zaborav. Ovo nije jezero, ovo je potop. Nekada su ovde bile kuće, ljudi, njive. Mogao je nastati grad, ali je neko stručan, nekad, odlučio da potopi ovo mesto. Danas je to živi besmisao. Pre nego što je izgovorena, ubijena je ideja grada. Leti, na tom jezeru ima nekolicina kupača. Ima divlje gradnje. Ima smeća. Ima svega osim razvoja radi kojeg je potopljeno ovo mesto. Ovi ljudi koji se kupaju ne znaju da se kupaju i u mom romanu. Popodne držim u ruci primerak mog romana Ep o vodi. Došao iz štamparije, doneo ga Albatros plus. Pisao sam taj roman deset godina. Deset godina nismo mogli da se odvojimo, a danas držim knjigu u ruci. Kao stranca. Ta knjiga više ne pripada meni. Pripada vremenu čiji će test polagati. U podlozi romana je voda - tvorbeni element čoveka i sveta. Voda postoji kao životni uslov, magla kao uzrok i zabluda, potop kao posledica... Ispod potopa je organizovan prostor. Tako se razrešava mitsko stanje: odnos između kulture i prirode, života i smrti, čoveka i životinje, istine i magije, što su pitanja koja se protežu kroz ljudsku egzistenciju. Nekada, davno, neki ljudi su skakali u maglu, misleći da je vuna. Taj mit je malo mlađi od mita o Argonautima, koji su krenuli po zlatno runo. Robert Grevs misli da je mit o Argonautima nastao pre sedam hiljada godina. Mit o skakačima u maglu je mlađi brat mita o Argonautima. To je humorna priča o zabludi. Zabluda se pretvara u potop, lako, kao što se magla pretvara u vodu. O čemu danas pisati ako ne o zabludama i o magli?

Nedelja, 2. septembar

Jutro. Čovek čije ime ne mogu ovde otkriti poziva me tajnim telefonom iz zatvora u Nišu. On tvrdi da je nevin. Dobio je više od 20 godina robije, ali tvrdi da je nevin i da mu su mu sve napakovali korupmirani policajaci i njihova braća sudije „primarijusi“. On pokušava da priču o sebi protne u javnost. Ne mogu se zakleti u njegovu nevinst, ali sam sklon da mu poverujem. Danas je lakše verovati zatvoreniku koji diše u ćeliji nego državnim službenicima koji ne žure da podignu platu u banci.

Podne. Opet je u mojim rukama antologija Moderno svetsko pesništvo, koju je pre tridesetak godina sačinio Raša Livada. Godinama se vraćam tom dvotomnom delu. Vraćati. Uvek se vraćati. Čitam i tematski broj časopisa Poezija posvećen Aleksandru Bloku. Poeziju godinama uređuju saurednici Borislav Radović i Milutin Petrović, a uz njih iskustvo crpi Dejan Matić, kome očekujemo knjigu. Saznajem ko je bila Blokova verenica - kćer čuvenog naučnika Mendeljejeva. Ne pada iver daleko od klade. Ali ni kruška daleko od usta.

Veče. Iz Nju Orleansa se javlja profesorka Biljana D. Obradović i obaveštava me da će prikaz moje knjige Pesme iz bolesti i zdravlja biti objavljen u američkom časopisu World literature today. Nikada nisam jurio za ovim svetom. Okrenuo sam glavu od njega pa je on pojurio za mnom.

Iz Slovenije mi Josip Osti šalje prevode najnovijih pesama Tomaža Šalamuna, za časopis Sent, koji uređujem već deset godina. Istovremeno, iz Zagreba Mirosav Kirin šalje prevedene pesme najpoznatijeg savremenog kineskog pesnika Xi Chuana. Biće to radost za čitaoce Senta, časopisa koji opstaje u ovim teškim vremenima, maglovitim.

Ponedeljak, 3. septembar

Moj sin kreće u školu. Recituje: petliću pevaču, sutra me probudi... U svakoj drugoj zemlji ovo je svečani čin, ali ja se plašim. I ja sam išao u tu školu. To je strašna škola. Tu odmah naučiš da se tučeš, da pljuješ, da psuješ, da kinjiš slabijeg od sebe... moj sin kreće u surov svet. To je ovaj svet. To je ovaj svet koji je svakog dana suroviji. Ne kaže uzalud Jovan Hristić one čuvene reči kojih pokušavam da se setim: blago našim starima što ne dočekaše ovo što smo mi dočekali i blago nama što nećemo dočekati ono što će dočekati naša deca... Lekciju koju će sin naučiti u školi obnavljaće kroz ceo život, a ta lekcija glasi: jači tlači. Ipak, ponosan sam. Moj sin zna sva slova, a ja kad sam krenuo u školu znao sam samo slovo A.

Iz belog sveta stiže mi pismo elektronsko. Javlja se moja prevoditeljica iz Krakova Agniješka Žukovska. Tepamo joj Aga. Reče da će konačno doći u Srbiju, i kod mene, u Novi Pazar. Žena me pita šta da pokažemo Agi, gde da je vodimo. Pokazaćemo joj što više istorije i što manje sadašnjosti. Što više umetnosti, a što manje realnosti. Ipak, ona će na ulicama videti lica 22.000 ljudi u ovom gradu koji nemaju posao.Ta lica će joj reći sve.

Utorak, 4. septembar

Dejan Todorović kuca na moja vrata. To je štrajkač „iz nekadašnjeg privrednog giganta“ Vojin Popović. Todorović i ostali radnici štrajkovali su pet godina. Bivša vlast je taj štrajk nemo posmatrala. Štrajkači su bili jedinstveni. Bez nacionalne, verske ili političke granice, borili su se za zaboravljena radnička prava, ali niko iz prethodne vlasti im nije glave okrenuo. Štrajkači sada traže da se ispita kako ih je Agrobanka odvela u montirani stečaj. Dejan Todorović mi pokazuje Antonićev potpis na jednom od papira. Gigant vredan 24 miliona evra otišao je u stečaj zbog duga od 100.000 eura. Napisao sam članak. To je objavio hrabri Zoran Sekulić na hrabrom FoNetu. Valjda će se neko pozabaviti time.

Sreda, 5. septembar

Jutro. Milisavu Saviću u restoranu, uz čaj, poklanjam roman. Ep o vodi. Kad sam odlučio da se otarasim te knjige, prvo sam je poslao na čitanje njemu, čuvenom pripovedaču Raške i sveta. Red je da mu poklonim papirni primerak, morio je oči nad elektronskom verzijom. Oštro oko ima Savić. Milina je sa njim prosuti koju reč o knjigama i o svetu oko knjiga. I zahvalan sam Saviću. Kad sam sa 18 godina, mlad i lud, banuo kod njega u Prosvetu, dao mi je dva saveta. Rekao je da treba da se družim sa starijima, ali treba da sarađujem sa piscima svoje generacije. I rekao je da ne treba pisati sa svešću o samo jednom jeziku, samo jednom toru i samo jednom vremenu. Ta dva saveta i danas nosim. I ne čuvam ih samo za sebe.

Na sastanku u novopazarskoj biblioteci, direktor Avdija Salković predlaže mi da skupa prevedemo poeziju savremenog turskog pesnika Džingiza Metina. Salković će prevoditi, a ja prepevavati stihove Metina, pesnika koji je izuzetno cenjen u Francuskoj. Prihvatam predlog i nadam se da će posao biti uspešan. Metina sam upoznao nedavno na festivalu Glasovi mediterana u Setu. Želim da promovišem njegovu poeziju u Srbiji. Taj kontakt zaslužuju i Srbija i Džingiz Metin. U biblioteci, usput, uzimam roman. Kavabata. Hiljadu ždralova.

Mediji javljaju: fudbaleri iz Kragujevca pretučeni nakon meča sa novopazarskim zonašom FK Jošanica. Sramota! Sramota za koju nema opravdanja. Davno je Orvel rekao da je fudbal imitacija rata. Predlažem da se u celom svetu ukine fudbal, ali velike sile se neće složiti. Finski pesnik Pavo Haviko nas uči da velike sile na svetskom tržištu prodaju ljubav i mržnju da bi prodavale oružje. Uđem li jednog dana u Savet bezbednosti, sve ću ih razoružati.

Četvrtak, 6. septembar

Direktor izdavačke kuće Albion Books Uroš Balov poslao mi je Neautorizovanu autobiografiju Džulijana Asanža. Knjiga je odlično opremljena. Njome je otpočeo život nove izdavačke kuće koja traži čitaoce u današnjici koju obeležavaju nečitanje, kriza novca, kriza emocija i kriza morala. Sve u vezi sa Asanžom je spektakularno. Ipak, kad sretnem Uroša Balova, treba da ga priupitam da li je sadašnji boravak Asanža u ekvadorskoj ambasadi samo javna predstava da bi neke veće predstave bile odigrane iza zavese. Ni Asanž nema oštriji njuh od Balova.

Gledam emisiju Metropolis, koju uređuje Jasmina Vrbavac. Ta emisija je oaza u moru medijske prašine, dogovorenog fudbala i razigranih prodavaca magle. Metropolis snimljen u julu tek sada je došao na red. Tako je sa dragocenostima, retke su.

Veče. Otvaram antologiju Starost, koju su priredili Albahari i Tešin. Tu je i moja priča o mom rođaku Bahtjaru Košuti. Da li će čitaoci znati da Bahtjar Košuta nije izmišljen? Sećam ga se. Živeo je i preselio na onaj svet 1990. godine, u 126. godini. Iako nije bio ni papa, ni diktator koji gine od rulje osvetnika, ni glumac koji umire od prekomerne doze lekova, vodeći svetski mediji preneli su vest o njegovoj smrti. Bio je toliko star da su mu, uoči smrti, nikli mlečni zubi.

Autor je književnik iz Novog Sada

ČITAJTE DANAS.

 

Budite prvi koji će ostaviti komentar.

Ostavite komentar Ostavite komentar

 

Preporučujemo

Nema slike

Popust cena:
rsd

Veze, linkovi
Linkedin Twitter Facebook
 
     
 
© Sva prava pridržana, Kompjuter biblioteka, Beograd, Obalskih radnika 4a, Telefon: +381 11 252 0 272