Na stranice svoga životopisa – o porodici, detinjstvu, školovanju u Sarajevu i Beogradu, o početku književnog i slikarskog rada i života, o sudbini pojedinih svojih knjiga, o naglašenoj ideološkoj i istorijskoj drami kroz koju je poslednjih decenija, zajedno sa svojim narodom, prolazio i on sam, o svojim pogledima na književnost, umetnost, na kulturu i društveni život – Kapor je uneo naglašeni ispovedni ton i stil i otvoreni komentar komunikativnog kazivanja. U stvarnu autobiografiju, znatno šireći njene žanrovske mogućnosti i granice, uključio je i jedan izmišljeni ženski lik, koji pokreće, motiviše i dinamizuje duhovitu autorovu priču o neminovnoj prolaznosti, ali i o trajnim vrednostima i sadržajima svakodnevne stvarnosti i neposrednog života.
Knjiga ima tri stotine strana i pisana je, čini mi se, čitavog života, jer su u njoj i mladost i zrelo doba i sve frke u kojima sam učestvovao, uključujući tu i ratove u Bosni i Krajini, kao i onaj poslednji, 1999. godine u Beogradu. Sada najzad mogu da se vratim slikarstvu.
Momo Kapor