Isporuka za 24 časa.
Plaćanje poštaru.
Radnja ove moderne bajke smeštena je u Beograd, u vreme građanskih
protesta 1996-97. Vidojkovićev junak je student treće godine prava,
fanatični učesnik protesta protiv izborne krađe. Izgladneo, odrpan i
izneveren od ostatka sveta, on svakodnevno ide na demonstracije i
bezglavo uleće u najopasnije situacije pomiren sa besmislom života.
Sve će se promeniti kad upozna neobičnu devojku smeđe kose i odsečenih
trepavica….
„Kandže“ na nov način govore o studentskom protestu devedesetih
razobličujući ga do kraja, i bezobrazno promovišu princip
revolucionarne pravde i pravilo da je u politici i ljubavi sve
dozvoljeno.
"Kandže" su najbolji i najambiciozniji poduhvat Marka Vidojkovića:
roman napisan vešto i zavodljivo, roman o onome što nas se tiče sa
junacima od krvi i mesa čak i kada zaševrdaju sa obe strane "realnog".
Teško da beogradski asfalt i klinci koji landaraju njime imaju na
početku XXI veka boljeg i preciznijeg tumača i glasnogovornika od
Vidojkovića. Četvrti Vidojkovićev roman u samo četiri godine pokazuje
da sa njim – kao sa svakim pravim pankerom – nema cenjkanja: umesto
ugađanja anemičnoj književnoj čaršiji, Vidojković piše i svira po
svojim pravilima. Ko značaj tog njegovog iskoraka ne prepozna na vreme,
samo je sebi naškodio: pisac "Kandži" – s retkim darom u modernih Srba:
marljiv, a nije skriboman; pismen, a nije dosadan! – ionako ide dalje,
pa vi vidite šta ćete. - TEOFIL PANČIĆ
Dok sa gotovo neverovatnom koncentracijom rekonstruiše godine beznađa,
dok nas vraća u groteskni reality-show sive i karnevalski uskovitlane
beogradske svakodnevice 90-ih godina, da bi sve to, u jednom trenutku,
na dnu očaja, prevazišao i pročistio snagom sopstvenog dara, Vidojković
nas podseća da književnost ipak nije samo puko opisivanje i
prepisivanje života, već i najbolji način (kada je pravi), da ga
razumemo onakvim kakav on jeste, ma kako inače besmislen i crn bio. I
više od toga, da se suočimo sa njegovim neimenljivim i konačno
nerazumljivim ostatkom, onim ostatkom koji nas prevazilazi, i svodi na
pravu meru, na ništa, takoreći. U Kandžama Marka Vidojkovića, dakle,
podjednaku važnost ima (pri)kazivanje stvarno dogođenog života (koji ne
bismo hteli da pamtimo, ali moramo), i skeniranje onoga što se nalazi
ispod vidljive površine sveta, onoga što bih sa dve reči nazvao
demonizam svakodnevice.
Neću dalje, čitajte ovu knjigu. – MIHAJLO PANTIĆ