Među prvima je osetio
promenu ka modernosti tokom devedesetih i svoje osećanje otuđenosti i
usamljenosti spojio sa veličanjem izgubljenog raja prošlosti, netaknutom
prirodom i jednostavnim, prozirnim odnosima moći. Kroz lik glavnog
junaka, Abela, on na maestralan način, obraćajući se ne samo
jednostavnoj muškoj duši već i jednostavnom u muškoj duši, uobličava
svoje sasvim osobeno poimanje sveta. «Sasvim tačno, ne držim se šablona.
Zadovoljan sam jednim obrokom na dan, a posle toga se gostim sunčevim
sjajem. Zašto bismo uopšte morali da postanemo nešto? To postaju svi
drugi, ali nisu zbog toga srećni.