Uz portrete nekih od najznačajnijih šetača u istoriji i prozi, Rebeka Solnit se, u ovoj svojoj ličnoj istoriji hodača, sa strašću zauzima za očuvanje mesta i vremena po kojem se može hodati, u ovom ubrzanom svetu koji uglavnom koristi prevozna sredstva. Ona prati preobražaj kulture hodanja: od egzistencijalnog, filozofskog hodanja, preko aristokratskih šetnji parkovima i vrtovima, usamljeničkih lutanja, hodočašća, pa sve do protesta i političkog delovanja. Poredeći sa zlatnim dobom hodanja, čiji je vrhunac bio na prelasku iz XIX u XX vek, hodanje se danas, sa drastičnim ubrzanjem života, pretvorilo u jedinicu utrošenog vremena, fizičkog napora i mehaničkog kretanja na traci za trčanje, jer prostor - kao krajolik, teren, prizor, iskustvo - više ne postoji. Čovek je usavršio prevozna sredstva, ali, izgubivši kontakt sa prostorom, više u njima nije putnik, već paket u tim projektilima koji potpuno menjaju njegovu percepciju. Iako se hodanje svelo na naizmenično pokretanje donjih ekstremiteta, au torka ubedljivo pokazuje da hodanje i dalje može biti subverzivan čin, koji makar podriva model društva baziran na apsolutnoj privatizaciji prostora i kontroli građana, pored toga što je oblik zabave u kojoj se ništa ne konzumira niti troši. Značajan deo u ovoj knjizi posvećen je hodanju kao umetnosti i tu je, razume se, najviše pažnje zauzeo čuveni performans Marine Abramović i Ulaja koji su prepešačili ceo Kineski zid.