'Prekoračiti limit historicizma, eto najvećeg izazova za čitaoce fikcije Dubravke Ugrešić. Nikakvo čudo da "Muzej bezuvjetne predaje" počinje svojevrsnom uputom za čitanje koja se završava tvrdnjom koja je nemoguća na, recimo, početku "Kulture laži": "... pitanje je li ovaj roman autobiografski moglo bi u nekom eventualnom, hipotetičkom trenutku spadati u nadležnost policije, ali ne i čitalaca." Referenca na autobiografiju ovdje nije slučajna: u najboljoj inačici historicističkog čitanja, "Muzej" će biti prepoznat kao fiction blizanac "Kulture laži", svojevrsni antipolitički roman, književno svjedočanstvo o identitarnim traumama izazvanim raspadom Jugoslavije, iskustvom egzila u doba postsocijalizma itd. No, Ugrešić zna da niti cijeli korak ne dijeli to čitanje od njegove vulgarne inačice: od svodjenja "Muzeja" na roman a clef u kojem autorica svodi račune s ne-prijateljicama, ljubavnicima i političkim režimima.'
Nebojša Jovanović, "Reč"