Jedna garancija za tako nešto
jeste da je autor Oliver Saks, jedini lekar današnjice koji u
najvažnijim stručnim časopisima objavljuje kratke priče i s izuzetnim
literarnim darom svoje knjige ispunjava povestima osoba s najneobičnijim
neurološkim simptomima: čoveka koji ne razlikuje predmete koje
svakodnevno koristi, hirurga koji ima jake tikove sve vreme osim kad
operiše, slikara koji u nesreći gubi mogućnost opažanja boja; zajednice
osoba koje ne čuju govor ali su razvile sopstveni jezik, ili stanovnika
malog pacifičkog ostrva koji uopšte ne raspoznaju boje; ponekad sebe
samog, ne samo u formi memoara, već i nakon ozbiljne povrede nogu …
Ni Saks, međutim, ne bi mogao da očekuje takvo interesovanje čitalaštva
da njegova tema ovog puta nije povezanost muzike i mozga. Njegove priče
pokazuju kako (ponekad i zašto) mozak čini da neko ima apsolutni sluh, a
neko ne može da čuje melodiju već opaža samo izolovane tonove. Još
upečatljivije, Saks detaljno opisuje kako muzika može makar na trenutak
da probudi sećanja u osobama obolelim od Alchajmerove bolesti ili da
unese red u život s Parkisonovom bolešću. Objašnjenje izuzetne moći
muzike Saks prevodi na novi plan: izgleda da nema nijednog fenomena koji
zahteva veću integraciju moždanih struktura i angažuje više moždanih
procesa.
U Muzikofiliji, životnih priča je više nego u ranijim
Saksovim knjigama, pa može izgledati da je pristup površniji. Jedini
razlog za to je čista zaljubljenost: Saks je od detinjstva obožavao Baha
i očigledno je priče o muzici i mozgu skupljao celog života.