Udaljen sa svog stvarnog
posla na fakultetu i marginalizovan na svom novom i prividnom poslu u
pozorištu, za koji će se ubrzo pokazati da je vrlo privremen, junak
Stanislava Rakusa posvećuje se književnosti jer očekuje da će u mogućem
svetu otkriti stajnu tačku koji nije prepoznao, ni uobličio u stvarnom
svetu vlastitog života.
Rakus na uverljiv način raskriva slojeve
ideološkog društva, pokazujući njegove mehanizme, njegova pisana i
nepisana pravila, a pre svega njegov jezik. Umesto neponovljivosti i
mnoštvenosti, svakodnevica postaje konačni izraz sivila totalitarne
egzistencije.
Upravo iz tih razloga Rakus Nenapisani roman,
oblikovan kao ukrštaj stvarnog i mogućeg, privatnog i društvenog, romana
u nastajanju i svakodnevne hronike totalitarne uravnilovke, umetnosti i
stvarnosti, smešta u samo nekoliko u osnovi zatvorenih celina. A nad
svim tim lebdi slika vežbe odbrane i zaštite u kojoj se svi moraju
pojaviti kao figure društvene igre kojoj, u času dok u njoj učestvuju,
ne mogu otkriti smisao. Ali, kao što Nenapisani roman pokazuje, upravo
da ne bi bio aktivni učesnik pojedinac mora da bude figura.
A nad
svim tim lebdi slika vežbe odbrane i zaštite u kojoj se svi moraju
pojaviti kao figure društvene igre kojoj, u času dok u njoj učestvuju,
ne mogu otkriti smisao. Ali, kao što Nenapisani roman pokazuje, upravo
da ne bi bio aktivni učesnik pojedinac mora da bude figura.