Neoosmanizam

Naš istaknuti orijentalista i diplomata, koji je napisao nekoliko izvrsnih dijela o političkom islamu i ambasadoravao u Ankari, u nekoliko članaka, intervjua i javnih predavanja, jasno i precizno prvi je prepoznao da se radi o neoosmanizmu – o novoj spoljnopolitičkoj strategiji savremene Turske koja na prostoru zapadnog Balkana vidi svoju tradicionalnu interesnu sferu i legitimno područje svoga političkog uticaja.

Sada se, evo, pred čitaocima nalazi Tanaskovićeva sažeta, temeljita i zaokružena analiza „strateške dubine“ (naslov Davutogluovog programskog dijela) iz koje je nastala operativna platforma s kojom po našim krajevima, iz mjeseca u mjesec, defiluju predsjednik Gul, premijer Erdogan i, ponajviše, sam ministar Davutoglu. Autor nam otkriva da turska diplomatija ima više lica (kemalističko, islamističko, panturkističko i sl.) iza kojih se uvijek skriva neoosmanizam – imperijalna nostalgija u kombinaciji s krajnjim pragmatizmom. Otuda tolike zbunjujuće kontroverze: glavni američki saveznik u regionu koji je prihvatio ruski energetski „Južni tok“, gorljivi pretendent na članstvo u EU koji bezobzirno guši prava kurdske manjine, jedini prijatelj Izraela u muslimanskom svijetu koji širi ruke prema Teheranu… Tanasković objašnjava i zbog čega na sve to ćute i Vašington i Moskva, kao i Brisel i Peking, a srpske političare u Beogradu i Banjaluci upozorava da agresivne turske inicijative možda i ne treba apriori odbijati, ali svakako treba voditi računa o njihovoj političkoj pozadini. A, indirektno, i to da se u srpskoj narodnoj percepciji biografija Mehmed-paše Sokolovića prije vezuje za „danak u krvi“ nego za blistavu velikovezirsku karijeru jednog sunarodnika.
(prof. dr Nenad Kecmanović)