Pored jednostavnog pripovedačkog stila koji obiluje živošću i plastičnim opisima, Niko i ništa u Parizu i Londonu sadrži i nekoliko esejističkih ekskursa, u kojima autor pokušava da sumira utiske. Kao i Džek London dvadesetak godina ranije u knjizi Ljudi s ponora (Rad, 1977), Orvel otkriva da ljudi sa dna društvene lestvice nisu tamo po izboru, ili zbog lenjosti i nesposobnosti, već da loša društvena organizacija onemogućava svaku promenu nabolje. Pored predloga na koje načine društvo može da poboljša njihov položaj, Orvel ovu studiju dopunjava lingvističkom analizom londonskog uličnog govora dvadesetih. "Milioner je samo perač sudova u novom odelu", kaže Orvel, protiveći se dotadašnjem shvatanju utvrđene prirode klasa.
