Mislio sam da ću se uvek rado sećati vremena u kom sam, zajedno s
nekolicinom vršnjaka, istomišlje- nika, verovao da je život pred nama,
kako su nam, u ostalom, svi govorili i da će sve što zamislimo, ra- dimo
i uradimo biti večno, ugrađeno u budućnost, da će biti dragoceno, jer
nam je utrlo put i postalo osnova te budućnosti.
Sve je tada bivalo
značajno, svaki čin u ostvarivanju naših planova, verovali smo, bio je
presudan, pa smo tako i činili: živeli smo stvarni život uvereni da
ostvarujemo snove.
A snevali smo neprekidno, od malih nogu. Tako smo
naučili. Uvek je taj naš život bivao drukčiji od ono- ga čemu su nas
učili. I uvek smo bivali upućeni na san i maštanje: jednoga dana, biva,
učinićemo da ti snovi postanu stvarnost.
A onda će se živeti... ej, kako
će se samo živeti! I tako neprekidno, u krug, od snova ka stvarnosti i
od stvarnosti u snove.