Podnaslov ovog romanesknog prvenca ima dvostruko, krajnostima
suprotstavljeno, značenje: hteo bi da kaže kako je sve u životu
ništavno, a istovremeno Ništavnost zapravo opovrgava. Autor i te kako o
mnogo čemu govori, a ako ćemo i o kvalitetu romana – štošta u njemu
zaslužuje superlative.
Glavna ravan romana je privid, takoreći
prevara čitaoca: grubost jezika i postupaka glavnog junaka krije
ranjivog, senzibilnog „grubijana“. Knjigu čine urbani mitovi i gradska
modernost, vrlo prepoznatljiva realnost Beograda preko atmosfere
kancelarija, kafana, porodičnih odnosa, devojaka i žena, ljubavi
(„Ljubav je tu, ali je ne vidimo. Ona je nešto kao bakterija. Kao
virus.“). Kritikom grada kojem nesumnjivo pripada, drski junak daje i
sliku današnje Srbije. Mihajlović koristi realnu topografiju kao ineke
postojeće ličnosti (pravi mali biljur je opis atmosfere, već mitske,
Bajine Bašte). Ipak, ovo nije prepisana stvarnost: reč je o autentičnom,
osmišljenom književnom delu, važnom prilogu urbanoj (de)mistifikaciji
Beograda.
Razmišljanje o procesu pisanja i piscu knjigu podiže na
viši nivo. Ali koristeći istovremeno i humor i morbidnost, autor kao da
pravi eksperiment u kojem dokazuje kako je roman sve bolji i ubedljiviji
kako mu se bliži kraj, kao uostalom i njegovom junaku. A kraj je
nadrealan. Možda zato što pisac misli da je „život stoka neopevana“. A
šta je onda smrt? (Vladislav Bajac)