Nešto se
desilo, umetnik nije stigao, ili nije domislio do kraja pa je ostavio
delo da miruje, da se «ohladi», da se otvori na neki drugi način, da
oslušne i pronađe sopstvenu intencionalnost.
Na ovakva umetnička dela se odnosi ono «ipak». Majstor ih je nehotice
ostavio nezavršenim, nije imao nameru u svesti, a «ipak» su dobra.
Ali kada je umetničko delo hotimice nedovršeno, sa punom svešću, dakle -
namerom autora, ne prosto napušteno u jednom trenutku stvralačkog
procesa, već koncipirano po principu estetske nedovršenosti – jer u
ovakvom slučaju nedovršenost dobija dignitet stvaralačkog principa –
nije nam potrebno ono «ipak». Takvo delo bez svake sumnje jeste esteski
relevantno i povrh toga predstavlja pravu radost za teorijski um jer se
krajnje suptilno, ali čvrsto i štaviše opipljivo i vidno dotiče bitnih
ontoloških i gnoseoloških problema.
Jedan od najupečatljivijih primera hotimice nedovršenog umetničkog dela u
istoriji likovnih umetnosti, očigledna primena principa nedovršenosti
kao stvaralačkog umetničkog principa, jesu Mikelanđelove skulpture
(Michelangelo Buonarotti) poznate pod italijanskim nazivom non finito –
nedovršeno. One se i zovu samo tako non finito, nedovršene, jer je
njihova hotimična nedovršenost upravo onaj momenat koji ukazuje na
njihovu estetsku suštinu.