„Filozof racionalista" Dekart (1596-1650) će, najpre, poput Bekona,
zabavljen (ne)izvesnošću našeg saznanja uopšte, pouzdanost ovog
poslednjeg pronaći u stavu Cogito ergo sum, što će ga, kod problema
supstancije, recimo, privesti k razlikovanju „protežnosti" i „mišljenja"
(ontološki dualizam). Baruh de Spinoza (1632-1677) je zatim, u okviru
svoje monističke doktrine (jednu i samo jednu supstanciju koja postoji
naziva on Bogom), upravo „geometrijskim" metodom izvodio moralne
zaključke iz metafizike (delo Etika, 1677). U isto vreme pak Lajbnic se
zalaže za pluralitet supstancije, koje on naziva „monadama", a određuje
ih kao (neprotežne) duhovne jedinice, različitog stepena „živosti".
Nejasno sluteći mogući simbolizam u svim oblastima mišljenja uopšte, on
je uistinu bio na tragu da sazna formalno-logičke sisteme do čijeg je
otkrića došlo tek u ovom stoleću. I sam matematički formalizam Lajbnic
će značajno unaprediti otkrićem diferencijalnog i integralnog računa.
Verovao je u „urođene ideje", suprotno od Loka, i to svoje shvatanje
izneo u delu Novi ogledi o ljudskom razumu (1704-1765), čime će u
narednim stolećima biti naznačen put transcendentalnog idealizma (Kant),
odnosno Hegelova dijalektika.