U prvom odeljku šestodelne knjige, on je
ispitivao Ptolemejev sistem, koji je postavio sva nebeska tela u orbitu
oko Zemlje, i uspostavio tačan heliocentrični poredak: Merkur, Venera,
Mars, Jupiter i Saturn (šest planeta do tada poznatih). U drugom delu,
Kopernik se služi matematikom (dakle epiciklima i ekvantima) da bi
objasnio kretanje zvezda i planeta, i obrazložio da je kretanje Sunca
identično sa kretanjem Zemlje. Treći deo daje matematičko objašnjenje
procesa ravnodnevica, koje Kopernik pripisuje okretanju Zemlje oko svoje
ose. Preostali delovi knjige fokusiraju se na kretanje planeta i
Meseca. Kopernik je prvi koji je ispravno pozicionirao Veneru i Merkur,
uspostavljajući sa izuzetnom tačnošću poredak i rastojanja poznatih
planeta. On je zapazio približavanje ovih dveju planeta (Venere i
Merkura) Suncu, i primetio da se obrću većom brzinom unutar Zemljine
orbite.
Mnogi su pisali o skromnom poljskom svešteniku koji će
promeniti način na koji ljudi posmatraju svemir, ali je nemački pisac i
naučnik Johan Volfgang fon Gete možda najelokventniji kada piše o
Kopernikovom doprinosu: „Od svih otkrića i mišljenja, nijedno možda
imalo veći uticaj na ljudsku svest od doktrine Kopernika. Svet je
oprezno postao poznat kao okrugao i kompletan sam po sebi kada je
traženo da se odrekne ogromne privilegije da bude centar univerzuma.
Nikad, možda, nije bilo više traženo od čovečanstva - sa prihvatanjem
ovakvog stanovišta mnoge stvari nestale su u magli i dimu! Šta je
postalo od raja, našeg sveta nevinosti, religioznosti i poezije,
svedočanstva čula, uverenja poetski-religiozne vere? Nije ni čudo što
savremenici nisu želeli da sve ovo nestane i pružali su svaki mogući
otpor doktrini koja u svojim konvertovanjima ovlašćuje i zahteva slobodu
viđenja i veliča misli do sada nepoznate, o kojima nije niko ni
sanjao“.