Kroz fine analize odnosa,
tematizovanje sopstvene seksualnosti i traganje za pravom emocijom
jezika, junak ulazi u bioskop vlastite prošlosti. Osetljivi pubertetski
uzrast otkrivanja stvarnog sveta, on kombinuje sa tragičnim
konsekvencama potonjeg života.
Putujući u prostoru, u Ameriku, i u
vremenu, u detinjstvo, on pokušava da utvrdi, u jednom ličnom i
samorazotkrivajućem solilokviju - koliko je bivše zaista stvarno?
A
stvarno u svesti Dušekovog junaka jeste jedino sećanje na brata koji je
mrtav, briga za majku koja se, i mentalno i fizički, gasi, i pitanje o
krivici i napuštaju oca. Izbegavajući sentimentalnost, a literarno
uverljivo, on svedoči o onome što jeste tuga.