"Toliko sam se udubio u misli o Borhesu da mi se pričinilo da ga vidim
kako stoji tu, preda mnom, te ga, zagledan u tajanstvenu tminu njegovih
očiju, koje su umesto čudesa ovoga sveta radije gledale prizore koji se
povinuju zakonima fikcije, upitah: „Recite, Borhese, je li moguće da
pisac od tridesetak godina ponovo dođe do rukopisa koji se zagubio
negde u lavirintu njegove imaginacije, pre gotovo pet vekova?“
„Da, moguće je. U književnosti je sve moguće. Samo treba poznavati
mehanizme koji upravljaju slučajem“, odgovorio mi je hrapavim glasom
čoveka kome su otkrovenja nešto sasvim uobičajeno.
Kada Domingo Peres, kao mogući autor ovoga rukopisa, piše: „Sada znam,
brate, da mi sudbina beše zapečaćena i da to nije put što vodi u raj“,
poput sažetka svih jada i nedaća što su zadesile grupu brodolomaca sa
Santa Marije koje je Kristifor Kolumbo ostavio na La Espanjoli, možda
svojim rečima pruža nagoveštaj – pukom igrom slučaja – buduće sudbine
učesnika susreta dvaju svetova otpočetom 12. oktobra 1492. godine.
Mnogo je toga do danas napisano na ovu temu, mnogi istoričari i
istraživači bavili su se prikazima prošlosti, bilo da bi razvili
teorije kojima se opravdavaju ili osuđuju dela konkistadora, teorije na
kojima je izrasla crna legenda, ali su prilično retki književnici koji
su u žanru istorijske fikcije uspeli da nam učine bliskim ovaj događaj
koji, bez obzira na naše lično stanovište, i dalje čini bitan deo naše
kulture, deo nas samih.