Ovaj „vremeplov“, koji nas vodi kroz protekle
godine i decenije naših života, oživljavajući razna, uglavnom
potisnuta, sećanja, svakako karakteriše veća čitljivost, pitkost,
prijemčivost za širi čitalački krug u odnosu na prethodne knjige
edicije, s obzirom na to da on obuhvata tekstove u kojima se Đinđić
prevashodno bavi svakodnevnim i aktuelnim društveno-političkim
pitanjima, što, opet, ne lišava njegov pristup dubine i obuhvatnosti.
Naprotiv, on pomenuta pitanja sagledava u svetlu događaja iz prošlosti
(idući, dakle, za uzročno-posledičnom niti), istovremeno ih projektujući
u budućnost, što njegovom delu daje čak „profetsku“ dimenziju, koja,
opet, ne predstavlja drugo do bazičnu iskrenost i intelektualno
poštenje. Đinđić posmatra fenomene u društveno-političkom životu,
analizira ih, tumači i zaključuje, dajući smislena praktična rešenja i
smernice.
Gledano iz današnje perspektive, i u postojećem kontekstu,
sve to deluje i dirljivo, i bolno, i potresno, i tragično, ne samo zbog
pojedinačne sudbine jednog čoveka, čija je ljudska veličina za mnoge
postala vidljiva upravo kroz tragičnost, već i stoga što ukazuje na
sudbinu izuzetnih pojedinaca na ovom, takođe tragičnom, prostoru,
rastrzanom protivrečnostima, koji ne uspeva, barem ne na vreme, da
prepozna onog koji te protivrečnosti obuhvati i prevaziđe. (Dragan
Purešić)