Kako se sve više
bližimo strelovitom širenju nuklearnog oružja pa čak i nuklearnom
terorizmu, moramo se setiti da Hirošima i Nagasaki pružaju primer
otprilike onolike razorne moći oružja koliku ćemo najverovatnije ponovo
videti. Nada da prošlost nije samo prolog zaista je tanušna, ali nikada
nisam sreo anđela nade koji nije delovao izgladnelo i ispijeno. Posebno
je isticana veština Čarlsa Pelegrina da čitaoca uvede u zbivanja tako da
stekne utisak da se sve odvija tu, pred njim, kao da može svim čulima
da oseti užase koje je bomba donela. Poslednji voz iz Hirošime potresna
je ali humana knjiga, u njoj Pelegrino u stopu prati ljude čija je
sudbina već odlučena, ali i preživele gleda na jedan od najstrašnijih
događaja u istoriji, i to sa obe strane. U njoj se kao u usporenom
kino-romanu dokumenti i imaginacija prepliću na jedinstven način, kakav
nije viđen u savremenoj prozi.
Uskoro je, međutim,
pokrenuta prava lavina kontroverzi, utoliko težih jer Pelegrinova slika
američkog bombardovanja nije mogla biti prijatna za američki
vojno-politički establišment, i učesnike u toj akciji. Vojničko bratstvo
pripadnika 509. mešovite grupe američkog ratnog vazduhoplovstva
objavilo je opširno saopštenje u kome protestuju zbog onoga što je po
njihovom mišljenju pogrešno prikazano, a doveli su u sumnju i neka
svedočenja kojima se Pelegrino poslužio. U jednoj pokrenutoj raspravi
izrečene su i sumnje u Pelegrina, na kraju se i njegov izdavač
pokolebao, iako neka sporna svedočenja ili nepotvrđeni događaji zapravo
ne menjaju osnovni kvalitet cele knjige. Pelegrino je, naravno, pogrešio
insistirajući na tome da se može stvoriti utisak o rekonstrukciji celog
događaja. Zato je izložen strahovitom pritisku. Sa druge strane,
kontroverze su efikasan način da se teška i za Amerikance neprijatna
tema, koja je mogla postati događaj godine i biti pretočena u filmski
blokbaster, drži po strani. Svoj danak uzele su i političke potrebe u
vreme kada SAD vode dva rata. Problem je i nedovoljno razlikovanje
zakona pisanja profesionalne istoriografije od rubnog žanra u kojem se
maštom dograđuju detalji, u najmanju ruku korak od istoriografske
publicistike do dokumentarnog romana i romansiranih dokumenata.
Da li je odista došlo do incidenta u hangaru u kome je bila smeštena
atomska bomba bačena na Hirošimu – važno je za američku vojsku, ali
mnogo manje za one na koje je bomba bačena. Pitanja i dileme da li je
nuklearno bombardovanje bilo neophodno da bi se rat efikasno okončao,
ili je reč o ratnom zločinu u kojem se uništavaju gradovi i civilno
stanovništvo, pa čak, kako je cinično rečeno, da je trebalo bombe baciti
da se opravdaju ogromna sredsta koja su u nju uložena i osigura
supremacija u posleratnom periodu, sve to i dalje rađa nelagodu i
predstavlja teme o kojima se ni danas ne raspravlja sasvim slobodno.
Saveznička bombardovanja civila u Drugom svetskom ratu vrlo su neugodna
tema za one koji su ih vršili.
Knjiga o bombardovanju
Hirošime i Nagasakija sadrži mnogo različitih uglova gledanja. Tu se
rekonstruišu dva stravična dana, ono što im je prethodilo i ono što je
usledilo, ukrštaju se kazivanja očevidaca, Japanaca koji su preživeli
atomsko bombardovanje i sećanja američkih avijatičara s vladinim
dokumentima, koji su doskora nosili oznaku tajnosti. Ljudi i događaji,
strahoviti prizori, ređaju se kao u romanu u kojem što je priča teža to
je knjigu teže ispustiti iz ruku. Čarls Pelegrino ne krije da je
opčinjen mehanizmom delovanja tog oružja, ali je podjednako
zainteresovan za njegove dalekosežne, ne samo fizičke već i psihološke i
kulturološke posledice. Nije tu reč samo o gama-zracima, mlazu neutrona
i masnim kapima otrovne crne kiše. Skoro poentilistički prikazujući
složenu političku i vojnu strategiju koje su se na kraju izrodile u
atomske detonacije, Pelegrinova knjiga se ne svodi na sudsko-medicinsku
faktografiju, na opis nuklearnih reakcija, niti na kulturološku ili
vojnopolitičku analizu kraja rata. On nije ni borac protiv nuklearnog
oružja. A o pouzdanosti istorijskog viđenja i predrasudama koje ga
remete, svejedno da li su pozitivne ili negativne, proistekle iz ponosa
ili stida, dosta kazuje činjenica da Pelegrino imenom i prezimenom
predstavlja dvostruko preživele, iako je po službenim zapisima japanskih
vlasti postojao samo jedan čovek koji je preživeo i Hirošimu i
Nagasaki: Cutomu Jamaguči. Jesu li ostali plod imaginacije, ili su do
sada bili skriveni daleko od svake javnosti?
I u
najboljem romanu teško je zamisliti junaka koji bi iz Hirošime, posle
atomske bombe, pobegao u bezbednost Nagasakija. To je već više od
sudbine. Pelegrinovo delo čitaoca ne ostavlja na miru, a njegove
kontroverzne odlike samo pojačavaju taj utisak.
Aleksandar Jerkov, urednik