O novoj prozi Zorana Slavića možemo govoriti
kao o prozi pesnika koji proznom diskursu nastoji da obezbedi
razgranatost boravka u tekstu, njegove brojne kako semantičke tako i
mikrodramaturške ogranke, da u toj „krošnji” epifanijska gnezda budu
„svijena” i konstituisana i kao narativ i kao persifla?a, i kao
metatekst i kao pastiš.
Priče knjige Požar je dno leta odlikuje
odsustvo monotematske fiksacije i elaboracije, kao i bogata diskurzivna
animacija Benjamina, Deride, Franca Lista, Dvorca u Ečki, Moskve,
Pariza, Danila Ki?a, Liotara, lokalnih zrenjaninskih knji?evnih utopista
okupljenih oko knji?ice Pamfleti.
Kroz priče defiluju
psihoanalitičari i opsenari, policajci i ljubavnice, stare i nove,
muzeji i gradovi, pozori?ta i dvori?ta sve je to rastvor, pripovedna
emulzija u kojoj se uočava ludistička ali i lucidna semantički
kontaminirana rečenica pro?eta od intimnog predela do blage
mitilogizacije. U njojoj su ravnopravni, i lični detalji i detalji
istorije umetnosti, bilo kao vidni i kodifkovani, bilo kao prevratnički i
osenčeni.