Nažalost, lakše je prihvatiti
to pravilo u načelu i teorijski nego ga istrajno primenjivati. Još uvek
smo previše naviknuti na to da sva pitanja rešavamo prema sugestijama
zdravog razuma da bismo ga lako mogli držati na odstojanju od
socioloških rasprava. Kad poverujemo da smo ga se otresli, on nam nameće
svoje sudove a da to ni ne primetimo. Samo duga i posebna praksa može
da spreči takve slabosti. Stoga molimo čitaoca da to nikako ne izgubi iz
vida. Da uvek ima na umu kako su načini mišljenja na koje je najviše
navikao pre štetni nego povoljni za naučno izučavanje društvenih
fenomena i da se, shodno tome, čuva svojih prvih utisaka. Ako im se
prepusti bez otpora, u opasnosti je od toga da nas proceni a da nas nije
razumeo. Tako bi se moglo dogoditi da nas optuži kako smo hteli da
oprostimo zločin, pod izgovorom da je on za nas fenomen normalne
sociologije. Taj bi prigovor ipak bio detinjast. Jer ako je normalno da,
u svakom društvu, postoje zločini, nije ništa manje normalno ni da oni
budu kažnjeni. Institucija represivnog sistema nije ništa manje opšta
činjenica od postojanja kriminaliteta, niti je manje neophodna za
kolektivno zdravlje. Da ne bi bilo zločina, bilo bi potrebno
izjednačavanje pojedinačnih svesti koje, iz razloga koje ćemo naći nešto
dalje, nije ni mogućno ni poželjno; ali da ne bude represije, bila bi
potrebno odsustvo moralne homogenosti koja je nepomirljiva sa
postojanjem društva. Samo, polazeći od činjenice da je zločin gnusan i
gnušanja vredan, zdrav razum je pogrešno zaključio da on ne bi mogao
potpuno da nestane. Zbog svog uobičajenog simplicizma, ne shvata da neka
stvar koja mu je odvratna može iz nekog razloga da bude korisna, i da
ipak u tome ne bude nikakve protivrečnosti. Zar u organizmu nema
odvratnih funkcija čije je redovno odigravanje neophodno za zdravlje
pojedinca? Zar mi ne mrzimo bol? a ipak bi biće koje ga ne spozna bilo
čudovište. Normalno obeležje neke stvari i odvratnost koju ona uliva
mogu čak da budu solidarni. Iako je bol normalna činjenica, on ipak nije
voljen; iako je zločin normalan, on je ipak omrznut. U našoj metodi,
dakle, nema ničega revolucionarnog. Ona je čak, u izvesnom smislu,
suštinski konzervativna, pošto društvene činjenice smatra stvarima čija
se priroda, koliko god da je gipka i elastična, ipak ne može menjati po
želji. Koliko je opasnije učenje koje u njima vidi tek proizvod umnih
kombinacija koje obična dijalektička veština može u trenu da okrene
naglavce!
Emil Dirkem