19.07.12 Vreme
Ovo malo duše
Serbian Jazz, BRE!
"Nek moja djeca imaju muziku. Nek čuju živu muziku. Ne buku.
Moja djeca! Sa svojom radite šta hoćete!"
Čarls Mingas
Ponekad,
najrjeđe, pojavi se ovdje, gdje je sve naopačke postavljeno, nešto po
sebi dobro – u ideji, namjeri, sadržaju i izvedbi, tako dobro da ne
treba ništa mijenjati, ni dodati ni oduzeti. Ili ajde – da se baš ne
pretjera – gotovo ništa.
Knjiga fotografija Serbian Jazz, BRE!
(Službeni glasnik 2012) – šteta za ovaj na silu duhoviti i nepotrebno
tvrdoglavi nastavak na kraju – autora i sjajnog fotografa Ivana Grlića, s
portretima srbijanskih džezera svih generacija, ulazi u tu malu seriju
naročitih radova, neočekivanih i dojmljivih, vremenu usuprot.
"Serbian
Jazz", kao kontinuum i parafraza na prvu seriju fotografija pod
naslovom "Serbian Soul, Bre" iz 2011, knjiga je koja liječi cinizam,
estetizira, za promjenu, ono što treba estetizirati, pokazuje vitalnost
lokalnog talenta unatoč svemu, i napokon – predstavlja jednu pravu i
vrijednu, ničim zaprljnu i lijepu historiju, za razliku od toliko drugih
– potresno lijepu upravo.
Konteksta radi i podsjećanja: prošlih
godina vide se na svim poljima skoro – u vizuelnim medijima, televiziji,
filmovima, časopisima – sirotinjske imitacije Bijelog Svijeta, loše
kopije i snishodljivost do neprijatnosti koja iz njih bije, kao i
skorojevićevština nekog dosad još neviđenog tipa. U ovom fotografskom
projektu, pak, najjednostavnije rečeno, stvar funkcioniše ovako: sve ono
što inače uglavnom ispadne nezgrapno – ovdje djeluje kako treba.
Časopis "Veniti fer" i čuveni foto-sešnovi Ani Libovic, Brusa Vebera i
Antona Korbajna, gdje se poznati slikaju u neuobičajenim i posebnim
ambijentima ili u brutalno razotkrivajućim portretima, očito su bili
model i uzor Grliću. Ali, kako sve drugačije sjaji – i mrači – u našem
kontekstu!
Prethodni dio, Serbian Soul – gdje je odrednica "soul"
bila uzeta metaforički, a ne žanrovski – djelovao je na momente
estradnije, s provjerenim (svakako ne manje važnim) imenima iz raznih
pravaca: rokenrola, džeza, narodne i zabavne muzike ili, kao kod nekih,
kombinacije svega ovoga. Neka od tih lica i pojava, poput Šabana
Bajramovića, Cuneta Gojkovića, Zvonka Bogdana – posebno fantastični
krupni plan potonjega, s njegovim mudrim, nasmijanim licem, cigarom u
zubima i pod borsalino-šeširom – lako su mogla ići i među džezere.
Gledajući ih, bili oni "crni" ili "bijeli", čovjek se ne može oteti
dojmu da gleda ovdašnje, i jednako decentne, varijante Sinatre, Semija
Dejvisa, Benija Gudmena i Tonija Beneta.
Kod nove Grlićeve knjige
nema metafore – što piše na omotu, to je i u knjizi: tu su džez-svirači
iz Srbije, iz svih generacija. Ali ipak: i ovdje se može iščitati jedna
drugačija prenesenost. Po cijenu da ispadnemo nepravedni, u vječnoj
dihotomiji mladi – stari – prvi, uz dužni respekt što se danas bave
nečim što je sama suprotnost cinizmu okoline, djeluju... manje
interesantno, nekako isto. Prva postava, veterani Duško Gojković, Lala
Kovačev, Miša Blam, Stjepko Gut, Mića Marković, Lale Tošić, Neša
Petrović, Boki Milošević, Bubiša Simić, Beti Đorđević i Nada Pavlović
odnose šnjur već na prvo listanje – bilo na raskošnim crno-bijelim
fotografijama ili na kolorima; svako od tih posebnih lica sija tako
vidljivim iskustvom, proživljenošću koja se poznaje u svakoj usjekloj
crti i bori na koži iscrtanoj životnim geografijama.
U mlađih
muzičara pak, kao da je nekim čudom odsutna ona specifična,
prepoznatljiva aura muzikanata – mladi, sa svojim mišicama u uskim
majicama i urednim frizurama, mogli bi biti sportaši, ili neki opet,
recimo, naučnici, perspektivni akademci. Doima se da redom žive zdravo,
bez poroka, što je indirektno također stav i poruka, i u odnosu na
prošlu generaciju muzičara i, svakako, na to gdje nova generacija živi i
gdje svira. Biti zdrav, paziti na sebe, živjeti pametno, to je izgleda
jedina prava rebelija danas. Da li će ona pak donijeti i približno
zanimljivu, trajuću, lično obilježenu muziku – drugo je pitanje. Džez ne
ide bez ožiljaka. Na koži – i na duši.
Dotad i u međuvremenu ostaje
ova posebna knjiga – da se prelistava, proučava i čuva. Čak najbolje
(pogotovo za one kojima će biti preskupa), u kombinaciji s odličnom
internet stranicom (www.serbiansoulbre.com), gdje se čovjek može na
naročit način častiti: čim se uđe, automatski kreće impresivna verzija
Zajdi, zajdi Bokija Miloševića i treba samo pustiti slajdove, da se
izlistavaju uz zvuk – malo je stvari koje će, ako nam je stalo do ovoga,
dati takav užitak. I natjerati na refleksiju, na podsjećanje, stvari
gorke i vesele, mučne i utješne, na prošlost, mnogo prošlosti – muzičke,
kulturne, lične, ali ne samo takve, nego i ove najgore, zajedničke.
Sve
se to, pored vlastitih, tajnih storija, tako jasno čita s lica
veterana, kao što, nasuprot tome, bistra i još neobilježena lica mlađih
govore mnogo o sadašnjosti, i možda – o budućnosti plemenitog stila.
Možda nešto dobro.
đorđe matić