Na godišnjicu smrti majke, 3. septembra 1822. godine, Ežen Delakroa
(1798–1863) počinje da vodi dnevnik i neće prestajati s tim sve do svoje
smrti. Pisanje dnevnika ga je održavalo. U njemu izveštava o
svakodnevnim pojavama u životu, beleži susrete, zapisuje ideje za slike.
To je beleženje „u hodu“ i nije bilo namenjeno objavljivanju. Ali,
ipak, on pomišlja da izdvoji najbolje delove u kojima razmišlja o
umetnosti, muzici, pisanju, životu, pa i o politici, prirodi...
Možda ove izabrane stranice, poput nekog herbarijuma u vašim rukama,
predstavljaju upravo ono što je taj izvanredni slikar, majstor boje,
želeo da objavi, takoreći antologiju misli koje, na kraju, dočaravaju
neko moguće slikanje života kojem je stremio.