Imali smo i
dresirane vučjake i raspuštene pudlice. Imali smo i bratstvo i
jedinstvo, a za Novu godinu i mandarine. Imali smo i školstvo i
zdravstvo i stanove, mada smo imali i sve veće dugove. Bilo je i
gipsanih poprsja u regalima i bronzanih statua na trgovima. Imali smo
filmsku i druge industrije. Neki kažu da smo imali i nuklearne planove,
ali smo od njih odustali radi opšteg mira. A, bogme, ima onih koji tvrde
da smo imali i vasionski program, ali ga prodadosmo Amerikancima. No,
sasvim je sigurno da smo imali prve pokretne stepenice na Balkanu...
U
svakom slučaju, sećao ga se neko rado ili ne, imali smo Tita i sve što
uz njega sleduje. Međutim, to da je Tito imao nas – to danas retko ko
priznaje. Uopšteno, narodi vole da imaju vođe, ali obrnuto većina
odriče. Zbog toga nije jedino pitanje – ko je bio Tito. Možda je mnogo
važnije pitanje – ko smo bili mi.