To i ne treba čuditi. Nitko i nikada (usuđujemo se čak dodati i nigdje)
nije uspio u glave čitatelja uliti toliku količinu vitriola, sirove
energije i urnebesnog humora kakva nas je zatekla na stranicama
prvijenca Vedrane Rudan.
I sve bi to bilo u
redu, i ništa ne bi u tome bilo izuzetno, i sve bi bilo u savršenom
skladu s osnovnim koordinatama nove stvarnosne proze tog vremena, da
junakinja/naratorica ovog romana nije žena u svojim pedesetim godinama,
Tonka Babić, vrsta Rudaničinog alter-ega, koja bez
ikakve pauze i bez dlake na jeziku govori, brblja, trača, vrišti,
prijeti, upozorava, svjedoči, pripovijeda o svemu što se tiče nje,
njezinog života i čitavog svijeta.
"Uho, grlo, nož"
apsolutno je prva knjiga koja je, nakon svih ratova devedesetih,
postala neosporan i istovremen hit u Hrvatskoj kao i u Srbiji. Ovo
njezino novo izdanje u BiH, koje se pojavljuje nakon mnogobrojnih
reprinta i izdanja u čitavoj regiji, Europi i svijetu, dovoljno
uvjerljivo govori u prilog činjenici da je riječ o knjizi za koju je
tržište i dalje živo zainteresirano te da, barem ponekad – a upravo je
to slučaj s knjigom "Uho, grlo, nož" – komercijalni uspjeh i književna kvaliteta žive u sretnoj harmoniji.
