Pisan u Cirihu, Trstu i Parizu u periodu od 1914. do 1921. godine, roman
Uliks postao je ne samo kruna Džojsove asketski dosledne
umetničke misije, već i jedan od najznačajnijih romana u istoriji pisane
reči. Krajnje svedena i jednostavna fabula ovog dela obuhvata život tri
glavna lika u toku jednog jedinog dana, 16. juna 1904. godine, u
Dablinu. No ispod površinskog sloja radnje – satkanog mahom od
trivijalnih sitnica koje prelomljene kroz svest junaka dobijaju
neslućeno veliki značaj – krije se nesagledivo obilje nivoa kazivanja i
značenja. Najznačajniji i najraskošniji među tim nivoima verovatno je
onaj koji je sagrađen kroz preplitanje, paralelizme i kontraste sa
Homerovom Odisejom. Džojsov Odisej, Leopold Blum, daleko je od Homerovog
junaka isto onoliko koliko su dablinske zagušljive krčme i javne kuće
daleko od uzvišenog helenskog sveta. Džojsova dekonstrukcija mita odvija
se na beskompromisan i umetnički plodan način: svaka od Blumovih mahom
banalnih dogodovština ima svoj pandan u nekoj od veličanstvenih
Odisejevih avantura, i time Džojs ubedljivo pokazuje u šta je mit
pretvoren u savremenom svetu. Nema više heroja, nema više podviga koji
pomeraju granice čovekovih sposobnosti i dosega njegovog saznanja. Ipak,
ono “da” na kraju čuvenog monologa Moli Blum kojim se roman završava,
ne mora značiti tek rezignirano mirenje s užasom praznine, već možda i
radosno prihvatanje života koji, iako lišen mitske uzvišenosti, nije
ostao lišen svakog smisla. Stari mitovi su mrtvi – valja izmišljati
nove. Džejmsu Džojsu je to u Uliksu mnogostruko pošlo za rukom:
uostalom, stvorio je roman koji je i sam prerastao u mit, trajno
otvoren za nova čitanja i tumačenja.