Ova
teza se bezočno širi u zapadnim mas-medijima. Njome operišu kao nečim
što se samo po sebi podrazumeva u Savetu Evrope - toj IV liberalnoj
Internacionali, umišljenom ideološkom mentoru što deli „sertifikate na
civilizovanost“.
Može li se ostajati vernim Otadžbini i njenim
iskonskim, nasleđenim nacionalnim interesima, čak i onda kada sve u
državi izaziva kritiku i razočaranje? Biva li idealne države bez
nesavršenstava i grešaka? Kada je umesno i pravomerno raspravljati o
državi, a kad je nacija dužna uzdignuti se nad tim, odložiti rasprave
povodom uređenja države i objediniti se da bi zaštitila Otadžbinu, inače
potom neće imati šta da razmatra, jer uopšte neće ni biti nikakvog
potom?
U tome se valja razabrati, pošto ceo taj krug pitanja dotiče
dubinske osnove istorijske svesti nacije, od koje zavisi njena
budućnost.