Zlatna dekada, Zorana Ćirića,
donosi vedrinu na sumornom nebu savremene srpske proze. Napisane u grču
“nemogućnosti izražavanja”, kako veli junak priče “School Days”,
Ćirićeve priče su izuzetni primeri parodijskog pristupa pripovedanju. To
je poetika koju izražava junak priče “Sweet Litle Sixteen”: “Na mestima
gde stoje putokazi obično nema puta.” Pripovedač će, dakle, učiniti sve
da nas uveri da ne priča priču, iako će je, ustvari, svaki put
ispričati. Otuda su priče naizgled monolozi, rok pesme i ritmovi,
detektivska potraga i zbirka citata. Najviše od svega, one su sam jezik,
surov i sirov urbani jezik, prikladan za prikazivanje “drame
odrastanja” koja, kao ključ samog roka, stoji u sreduštu Ćirićevih
priča.
(David Albahari, 1992)
Roki Rakun, Rendi Kroket, Drusna Betsi,
svastika Mimi, Agata i Miki Spilejn., Mejbelin, ujka Erni K.i Čarls
Beri, posredstvom Zorana Ćirića, izviru iz vrela planetarne mitološke
imaginacije i nužno i neopozivo pripremaju okupaciju uobrazilje srpskog
geačko-urbanog podnevlja. Ono što je neuobičajeno, i što predstavlja
drski Ćirićev naum, jeste da objedini zračenje jedinstvene Berijeve
ličnosti i muzičke ritualne formule satkane od zvuka, ritma i slovne
slike Berijevih pesama, te da ih preobrazi i preobrati na jezik
drugačijeg umetničkog žanra, na jezik priča koje pričaju priče.
(Slobodan Stojanović)