A onda je Božo krenuo ispočetka

Odložio je vrećicu na krevet i na njemu rasporedio svoju malu imovinu. Ulovio je sebe kako tih nekoliko svakodnevnih predmeta promatra s nježnošću, kao da baš u njima počiva dokaz da će odsad, napokon, sve biti u redu. Izvadio je zubnu pastu, četkicu i britvicu iz omota i odnio ih u kupaonicu. Skinuo je zaštitnu vrećicu sa čaše na polici ispod zrcala i u nju stavio svoju novu četkicu i zubnu pastu. Odložio je zatim na policu i britvicu, pjenu za brijanje i losion, a onda je neko vrijeme promatrao te stvari kao da se radi o umjetničkog instalaciji čija ga je poruka prosvijetlila. Tako mu se dogodilo da se nepripremljen suočio sa svojim pogledom u zrcalu.

Pogledom koji je tolike godine uspješno izbjegavao. Bilo je to kao da je nakon dugo vremena spreman sam sebi pogledati u oči, pa su one same sebe napokon potražile u zrcalu. Bio je to neki novi Božo, a opet – jedini pravi.