Na
način moderne bajke, one koja podrazumeva čitalačko potonuće u mnoštvo
pesničkih figura ili otrkrivanja drugačijeg sveta kroz oneobičene
sinestetičke momente proznog pisma, Pištalo u deset poglavlja,
ispripovedanih praktično u jednom dahu, ispisuje, naoko zaobilazno, onu
vrstu stilskih vežbi koja za temu imaju dokazivanje postojanja
pripovedača i njegove svesti.
Nova knjiga, povest ili novela
"Aleksandrida", ili pak, kako sam pisac kaže, "saga o tome šta je svet i
šta nije svet, gde on počinje, a gde prestaje", vraća ovog autora ka
njegovim ranim proznim strategijama iz knjiga "Manifesti" (1986) i
"Korto Malteze" (1987), odnosno ka ekspresivnom zaoštravanju pripovednog
i ontološkog smisla kroz poetizovan unutarjezički rad na vlastitoj
varijanti slikovnog pisma.