Ona opisuje svoje
detinjstvo u skromnom teheranskom domaćinstvu, svoje obrazovanje i svoje
rane profesionalne uspehe iz sredine sedamdesetih kad je bila jedna od
najuspešnijih pravnica u Iranu. S mnogo uverenja govori o idealima iz
islamske revolucije 1979, ali i o svojoj dubokoj razočaranosti u dalji
razvoj događaja nakon što je Iran potpao pod vođstvo sveštenika tvrdog
krila. Priseća se poniženja i degradacije na mesto činovnika u sudnici
kojom je predsedavala nakon što su nove vlasti proglasile žene
nesposobnima da budu sudije. Ona se buni protiv tlačiteljskog
patrijarhata u Iranu, gde su konzervativne vođe lišile žene njihovih
osnovnih prava, a sve građane političke slobode. Napisani sa skromnošću,
strašću i čovečnošću Buđenje Irana su jedinstveni memoari koji u
jednakoj meri sadrže tugu i radost, nostalgiju i nadu.