Na početku beše Hum, dvor velikoslavnog kneza
Miroslava, i na njemu pralja Mara, koja verske i privatne ratove vodi –
rečju, ispisanom po pergamentu. Stotinu godina kasnije, ukrštaju se
putevi Miroslavljevog jevanđelja, sada već stare i vredne knjige, i
Simeona Nagosa – u šestoj knjizi „Zlatnog runa“ Borislava Pekića. Novih
šest stotina godina kasnije, ruskom arhimandritu Porfiriju Uspenskom se,
na Hilandaru, u Bogojavljenskoj noći javlja nečastivi, te zajedno iz
Jevanđelja seku sto šezdeset i šesti list...
I tako do XXXII veka,
gde u iščekivanju megameteora BajBajEmilija i smaka sveta, Miroslavljevo
jevanđelje levitira na ulazu u letilicu, koja će ga, zajedno sa drugim
vrednim artefaktima, evakuisati na Zguru, intergalaktičku deponiju
kulturnih nasleđa nestalih malih planeta.
Ustvari, iza
kvazi-istorijske priče o jednoj od nacionalnih relikvija, krije se
romaneskna stvarnost, koja dubinski, uz pomoć sočiva ironije, razotkriva
ono sto jeste psihološki stereotip nacionalnog bića. Koresteći se
postrmodernim tehnikama pripovedanja,
Đurđevićka uspeva da jednu tradicionalnu priču dovede do klimaksa primerenog percepciji savremenog čitaoca.
Drugim rečima, knjiga koja pomera neke od granica kada je savremena srpska proza u pitanju.