„Čitavu sedmu deceniju XX veka proveo sam u
teškom razmišljanju šta da radim sa, javnosti nedovoljno poznatom,
pojavom zvanom Goli otok. Strašno me je uznemiravalo što se o Golom
otoku piše – neću da kažem neodgovorno, nego ponekad i s iskrenim
uverenjem – da je takav tragičan događaj bio potreban, jer je Tito njime
nešto u tadašnjoj Jugoslaviji, kao, spasao. Ja, međutim, takvo pisanje
nikad nisam drukčije ocenjivao nego kao udbaško. U mome razmišljanju,
koje nije bilo za javnost, pomagali su mi i neki prijatelji, kakav je,
recimo, bio Borislav Mihajlović Mihiz. Ali i oni su umeli da greše.
I
tako sam počeo da vodim pripremne razgovore s pojedinim ljudima, koji
su se sastojali u tome da treba da razgovaramo o Golom otoku, i to za
javnost i potpuno otvoreno. Nailazim pritom na velika odbijanja,
motivisana uglavnom strahom. Ali nekoliko mojih dobrih prijatelja je
najzad pristalo. I pod sam kraj 1978. počinjem da radim.
U tom
trenutku ja, naravno, ne mogu da znam da će oktobra 1979. Udba doneti
odluku kojom me stavlja na listu za nekakvu operaciju „Munja“, koju ću,
kad joj juna 2001. u svom policijskom dosjeu nađem rešenje, pro¬tumačiti
kao pripremu za likvidaciju. Naravno da nitkovska organizacija to zatim
neće voleti da prizna“.
Dragoslav Mihailović