Gotovo svi likovi romana u potrazi su za identitetom, mučeni
slutnjama da je neobjašnjivi trenutak, intervencija nepojmnog – upravo
ta simbolična „igra Meseca” – izukrštala i ispreplela njihove životne
putanje u čvorove koje je teško razmrsiti. Na tim stazama što se
neprestano račvaju i ukrštaju, kao „ključ” se javlja ljubav: sudbinska,
neobjašnjiva, potisnuta ili samo u snovima do kraja moguća. Ljubav kao
uzrok i posledica, smisao i bezumlje, početak i kraj svih romanesknih
zbivanja. Da bi sve to bilo književno moguće potreban je „prolaz”,
nekakav procep u vremenu i magična tačka u prostoru. Autorka je tu
tačku, nimalo slučajno, smestila blizu znamenite Kremne.Srba
IgnjatovićRetke su knjige koje i u načitanom čitaču bude poriv da ih ne
pročita u dahu, nego da pravi zastoje da bi ugođaj čitanja duže trajao.
Takva je knjiga Igra punog Meseca Snežane Altman, njen drugi roman, a i
pri čitanju prvog Boja trule višnje imao sam sličan, ali ne istovetan
doživljaj. Šta mi znamo o nama i ko smo mi u ovom svetu, da li je sve u
našim životima, privremenom boravku u projektovanom telu, unapred
predodređeno i možemo li uticati na oblik konačnog životopisa, pitanja
su koja autorka postavlja i u ovom romanu. Sudbinko, karmičko,
nepredvidivo, unapred određeno, u osnovi je međuodnosa junaka romana
Igra punog Meseca i to je bitan razlog što sam se spomenuo prvog romana
Altmanove i da sam bez strepnje čekao sledeću njenu knjigu koja me
uverila da smo ulaskom Snežane Altman, na velika vrata, u svet srpske
proze, dobili pisca koji ni na koga ne liči, samosvojnog, vrlo
darovitog, bez straha pred velikim temama i bez zazora pre
neobjašnjivim.
Pero Zubac