Veze, linkovi
Kompjuter biblioteka
Korpa
Ispovesti ubice ekonomija

Ekonomija Ekonomija

Ispovesti ubice ekonomija

Autor: Džon Perkins
Broj strana: 308
ISBN broj: 9788644706304
Izdavač: Plato Plato
Godina izdanja: 2012.

                 
Twitter   Facebook   Linkedin   Pinterest   Email
                 
Rasprodata

 

Ispovesti ubice ekonomija opisuje tajne unutrašnje mehanizme sistema koji podstiče globalizaciju i dovodi na ivicu siromaštva milione ljudi širom sveta. Ova izvanredna, istinita priča, otkriva spletke, korupciju i aktivnosti američke vlade o kojima se vrlo malo zna, a koje ostavljaju strašne posledice na američku demokratiju, kao i na ostatak sveta.

Predgovor

Ekonomske ubice su izuzetno dobro plaćeni profesionalci koji zemljama širom planete otimaju hiljade milijardi dolara. Oni usmeravaju pare iz Svetske Banke (the World Bank), USAID (the U.S. Agency for International Development - USAID) i drugih stranih organizacija za „pomoć“ u novčanike velikih američkih „internacionalnih“ korporacija i džepove članova nekoliko bogatih familija koje kontrolišu planetarne prirodne resurse. Njihova oruđa uključuju falsifikovane (fabrikovane) finansijske izveštaje, nameštene izbore, podmićivanje, iznuđivanje (ucene), seks i ubistva. Oni igraju igru koja postoji od kad postoje imperije, sa tom razlikom da se sadašnja igra, u ovo vreme globalizacije, dodatno usavršila i prešla na još viši zastrašujući nivo. Trebao sam znati: ja sam EU (ekonomski ubica)!


Napisao sam to 1982. na početku knjige sa radnim naslovom „Savest jednog ekonomskog ubice“. Knjiga je posvećena predsednicima dveju zemalja, ljudima koji su bili moji klijenti, koje sam poštovao i smatrao srodnim dušama: Haime Roldosu (Jaime Roldós) - predsedniku Ekvadora i Omaru Torihosu (Omar Torrijos) predsedniku Paname. Obojica su poginuli u avionskim nesrećama. Njihove pogibije nisu bile slučajne. Oni su ubijeni jer su se suprotstavili bratstvu korporacija, vlada i čelnika banaka čiji cilj je bila globalna imperija. Mi, EU nismo uspeli da ih obrlatimo pa su onda na scenu stupile druge vrste ubica, CIA-sponzorisani šakali koji su čitavo vreme vrebali iza naših leđa.

Ja sam ubeđivan da prekinem pisati ovu knjigu. Počinjao sam je pisati još četiri puta u toku sledećih dvadeset godina. Svaki put, moja odluka da počnem pisati bila je motivisana trenutno aktuelnim svetskim događajima: Američka invazija na Panamu iz 1989., prvi zalivski rat, Somalija i uspon Osame bin Ladena. Međutim pretnje i podmićivanja su me svaki put ubedili da prekinem.

2003. predsednik jedne velike izdavačke kuće je pročitao radnu verziju onoga što je tada već postalo Ispovest jednog ekonomskog ubice. Opisao je kao: “fascinirajuća priča koja jednostavno mora biti ispričana“. Tada je sa gorkim izrazom lica, odmahnuo glavom i rekao mi da, pošto bi glavešine u sedištu kompanije mogle biti protiv, on ne može sebi dopustiti rizik da je objavi. „Mi bismo te mogli promovisati na tržištu u grupi romanopisaca kao što su Džon le-Kare (John le Carré) ili Gram Grin (Graham Greene).“

Ali ovo nije fikcija. Ovo je istinita priča o mom životu. Jedan hrabriji izdavač, jedan koji nije u vlasništvu internacionalnih korporacija, je pristao da mi pomogne da je ispričam. Ova priča mora biti ispričana. Živimo u vremenu užasnih kriza i izvanrednih mogućnosti. Priča ovog specifičnog ekonomskog ubice je priča o tome kako smo dospeli tu gde jesmo i zašto se sada suočavamo sa krizama koje se čine nerešive. Priča mora biti ispričana jer samo kroz učenje na našim ranijim greškama možemo doći u priliku da ih ne ponovimo odnosno da prepoznamo i iskoristimo prilike koje će se pojaviti u budućnosti, jer se 9/11 (Al Kaidin teroristički napad na SAD) desio kao što je i drugi zalivski rat (u Iraku), jer osim tri hiljade ljudi koji su nastradali 11. Septembra 2001. od terorističkih ruku, još dvadeset četiri hiljade je umrlo od gladi i sličnih uzroka. Zapravo dvadesetčetiri hiljade ljudi umire od gladi svaki dan jer nisu u mogućnosti skrpiti dovoljno namirnica neophodnih za preživljavanje. I što je najvažnije, ova priča mora biti ispričana jer danas, po prvi put u istoriji, jedna nacija ima mogućnost, pare i moć da promeni situaciju. To je nacija u kojoj sam rođen i ona u kojoj sam služio kao ekonomsku ubica - Sjedinjene Američke Države.

Šta me je napokon ubedilo da ignorišem pretnje i potkupljivanja? Kraći odgovor je da je moje jedino dete, Džesika (Jessica), diplomirala na fakultetu i otisnula se u svet sopstvenim snagama. Kada sam joj nedavno rekao da promišljam da li da objavim ovu knjigu i kada sam sa njom podelio moje strahove, ona je rekla, „Ne brini, tata. Ako te uklone, ja ću nastaviti gde si ti stao. Moramo ovo da učinimo zbog tvojih unuka za koje se nadam da ću ti podariti jednog dana!“. To je taj kraći odgovor.

Duža verzija je vezana za moju posvećenost zemlji u kojoj sam vaspitan, za ljubav prema idealima formulisanim od strane naših Osnivača, za moju duboku posvećenost američkim idealima koji obećavaju „život, slobodu i potragu za srećom“ (jedna od najpoznatijih fraza iz američke Deklaracije o nezavisnosti) za sve ljude gde god da su i za moju odluku da posle 9/11 više ne sedim skrštenih ruku dok ekonomske ubice preobraćaju tu republiku u globalnu imperiju. Ovo je kostur verzija dužeg odgovora dok će krv i meso biti dopunjeni u poglavljima koja slede.

Ovo je istinita priča. Ja sam proživeo svaki njen trenutak. Mesta, ljudi, razgovori i osećanja koje opisujem su sve do jednog lično preživljeni. Ovo je moja lična istorija, a koja se ipak desila u daleko širem kontekstu svetskih događaja koji su oblikovali našu istoriju, doveli nas tu gde jesmo i stvorili osnovu za budućnost naše dece. Učinio sam sve što je u mojoj moći da verno prenesem ova iskustva, ljude i razgovore. Kad god razmatram istorijske događaje ili rekonstruišem razgovore sa drugim ljudima, ja to činim uz pomoć više različitih alata: publikovanih dokumenata, ličnih beleški i zapisa, sećanja što ličnih što ljudi koji su učestvovali u razgovorima, pet rukopisa koje sam ranije započinjao i istorijskih zapisa drugih autora, pre svega onih nedavno objavljenih koji otkrivaju informacije koje su ranije bile tajne (nepoznate/neobjavljivane) ili jednostavno nedostupne. Reference su dostupne u fusnotama, da omoguće zainteresovanim čitaocima da se dublje upoznaju sa temom (pr. prevodioca: na žalost ove fusnote nisu štampane u džepnoj verziji knjige koja je u našem posedu pa zato nisu ni ovde navedene). U nekim slučajevima sam kombinovao više razgovora koje sam imao sa određenom osobom u jedan razgovor da pripovedanje učinim tečnijim.

Moj izdavač me je pitao da li smo zaista sebe nazivali ekonomskim ubicama. Ja sam ga uverio da jesmo mada obična samo kroz inicijale. Zapravo, onog dana 1971. kada sam počeo raditi pod Klodininim (Claudine) patronatom, ona me je upoznala sa sledećim: „Moj zadatak je da te oblikujem u ekonomskog ubicu. Niko ne sme znati o tvom poslu, čak ni tvoja žena.“ Onda se uozbiljila. „Jednom kada uđeš u kolo nema izlaska dok si živ.“

Klodinina uloga je fascinirajući primer manipulacije koja je osnova sistema u koji sam stupio. Lepa i inteligentna, bila je veoma efikasna, ona je odlično razumela moje slabosti i maksimalno ih je iskorišćavala da ostvari to što je naumila. Njen posao i način na koji ga je efektno vršila služi kao primer lukavosti ljudi koji sačinjavaju ovaj sistem.

Klodin nije pokušavala da ulepša opis toga šta ću biti pozvan da činim. Moj zadatak je, rekla bi, „da ohrabrim svetske vođe da postanu deo ogromne mreže koja promoviše američke komercijalne interese. Na kraju, te vođe bivaju do guše upleteni u kučine zajmova koje osiguravaju njihovu lojalnost. Možemo ih iskoristiti kad god nam se ćefne da zadovoljimo naše političke, ekonomske ili vojne potrebe. Za uzvrat oni učvršćuju svoje političke pozicije kroz zavaravanje naroda industrijskim zonama, energetskim postrojenjima i aerodromima. Istovremeno vlasnici američkih investicionih i građevinskih kompanija postaju neverovatno bogati.“

Danas se mogu videti rezultati toga kad ovaj sistem iskače iz šina i podivlja. Rukovodioci naših najcenjenijih kompanija upošljavaju ljude da za skoro robovske nadnice rintaju od jutra do sutra pod neljudskim uslovima u azijskim fabrikama. Naftne kompanije bezobzirno ispumpavaju toksine (otrove) u reke koje protiču rezervatima sa tropskim šumama, svesno ubijajući ljude, životinje i rastinje, čineći genocid nad starim kulturama. Farmaceutska industrija poriče spasonosne lekove milionima afrikanaca zaraženim sidom. Dvanaest miliona naših američkih porodica nisu sigurne da će imati za sledeći obrok. Energetska industrija stvara čudovišta kao što je jedan Enron. Finansijski sektor stvara čudovišta kao što je jedan Andersen. Odnos prihoda jedne petine najbogatijih država naspram prihoda jedne petine najsiromašnijih je skočio sa 30:1 u 1960. na 74:1 u 1995-toj. SAD troši preko 87 milijardi dolara vodeći rat u Iraku dok Ujedinjene nacije procenjuju da bi za manje od polovine te sume mogli omogućiti čistu vodu, odgovarajuću ishranu, sanitarne usluge i osnovno školstvo svim ljudima na svijetu.

A mi se još čudimo zašto nas teroristi napadaju? Neko bi prebacio teret svih naših trenutnih problema na organizovanu zaveru. Kamo sreće da je tako jednostavno. Zavera može biti iskorenjena i njeni učesnici izvedeni pred lice pravde. Ovaj sistem je međutim podstaknut nečim daleko opasnijim nego što je zavera. On nije vođen malim krugom ljudi već kroz takav koncept koji je postao prihvaćen kao sledeće Jevanđelje: ideja da sav ekonomski rast doprinosi ljudskom rodu i da što je veći rast to je veća korist. Ovo uverenje takođe ima sledeću posledicu: oni ljudi koji su usavršili potpirivanje vatre ekonomskog prosperiteta bi trebalo biti uzvišeni i nagrađeni, dok su oni koji su rođeni na marginama predviđeni za eksploataciju.

Ideja je naravno pogrešna. Znamo da u mnogim zemljama od ekonomskog rasta korist ima samo mali deo stanovništva i u stvari taj rast može dovesti do proširivanja očajnog stanja za većinu. Ovaj efekat je pojačan posledičnim uverenjem da predvodnici industrije koja održava ovaj sistem trebaju imati poseban status, uverenje koje je koren mnogih naših aktuelnih problema i zato je možda razlog izobilja teorija zavere. Kada se muškarac i žena nagrađuju za pohlepu, pohlepa postaje motiv kvarenja ljudi. Kada proglasimo pohlepno iskorištavanje zemljinih resursa za vrlinu koja se približava svetosti, kada učimo našu decu da imitiraju ljude koji nemaju izbalansiran život i kada određujemo da ogromne grupe stanovništva budu podređene elitističkoj manjini, onda izazivamo vraga. Posle žanjemo to zlo što smo posejali.

U njihovom stremljenju da uvećaju svoju globalnu imperiju korporacije, banke i vlade (grupno zvani korporatokratija) koriste svoju finansijsku i političku snagu da osiguraju da naše škole, preduzeća i mediji podržavaju kako pogrešni koncept tako i njegove posledice. Oni su nas doveli do tačke kada je naša globalna kultura čudovišna mašina koja zahteva eksponencijalno rastuće količine goriva i održavanja, toliko velike da će na kraju proždreti sve u vidokrugu i biće ostavljena bez drugog izbora osim da uništi samu sebe.

Korporatokratija nije zavera, ali njeni članovi dele iste vrednosti i ciljeve. Jedna od korporatokratijskih najvažnijih funkcija je da ovekoveči i neprestano proširi i učvrsti sistem. Životi onih koji su deo sistema kao i njihovi znaci raspoznavanja koji su njihova nagrada: jahte i privatni mlazni avioni su predstavljeni kao uzor koji nas inspiriše da trošimo, trošimo i još više trošimo. Svaka prilika se koristi da nas ubede kako je kupovina stvari naša građanska dužnost, da je pljačkanje zemlje dobro za ekonomiju i da zato služi našim višim interesima. Ljudi kao ja su plaćeni bezobrazno mnogo da bi sprovodili rasprodaje. Ako zatajimo daleko zloćudnija vrsta ubica – šakali, izlazi na scenu. A ako šakali zataje onda posao prelazi u ruke militarista koji izazivaju sukobe.

Ova knjiga je ispovest jednog čoveka koji je, onda kada sam bio ekonomski ubica, bio deo relativno male grupe. Ljudi koji imaju slične uloge su danas daleko brojniji. Oni imaju manje bezaleznija zvanja/titule i oni pohode zdanja Monsanta, Dženeral Elektrika, Najka, Dženeral Motorsa, Vol-Marta i skoro svih ostalih najznačajnijih svetskih korporacija. U suštini Ispovest jednog ekonomskog ubice je njihova ispovest koliko je i moja.

Ovo je takođe tvoja istinita priča, priča kako o tvom svetu tako i o mom, o prvoj istinski globalnoj imperiji. Istorija nas uči da ako ne promenimo ovu predstavu garantovano će završiti kao tragedija. Imperije ne traju večno. Sve i jedna je doživela užasan kraj. One uništavaju mnoge kulture stremeći većoj dominaciji i na kraju se i same uruše. Ni jedna zemlja niti grupa zemalja ne mogu dugoročno napredovati kroz iskorištavanje drugih.

Ova knjiga je napisana da bi mogli da postanemo pažljiviji i promenimo našu sudbinu. Siguran sam da kada dovoljno nas postane svesno toga da smo iskorištavani od strane ekonomskih čudovišta koja stvaraju nezasitu glad za svetskim resursima stvarajući sistem koji gaji robovlasništvo, onda ćemo prestati da ga tolerišemo. Preispitaćemo našu ulogu u svetu u kome manjina pliva u blagostanju dok se većina davi u siromaštvu, zagađenju i nasilju. Mi ćemo se posvetiti upravljanju kursa prema ljudskosti, demokratiji i socijalnoj pravdi za sve.

Priznanje da problem postoji je prvi korak prema pronalaženju rešenja. Ispovedanje greha je početak spasa. Neka ova knjiga onda bude početak našeg spasenja. Neka nas inspiriše da dostignemo više nivoe posvećenja i povede nas prema ispunjenju sna o uravnoteženim i pravednim društvima.


Predgovor knjige

Ispovest jednog ekonomskog ubice, od Džona Perkinsa

(Confessions of an Economic Hit Man, by John Perkins)


PREDRAG ANĐELKOVIĆ.

 

Budite prvi koji će ostaviti komentar.

Ostavite komentar Ostavite komentar

 

Preporučujemo

Nema slike

Popust cena:
rsd

Veze, linkovi
Linkedin Twitter Facebook
 
     
 
© Sva prava pridržana, Kompjuter biblioteka, Beograd, Obalskih radnika 4a, Telefon: +381 11 252 0 272