„Podtekst Istorije braka jeste veza između prošlosti i sadašnjosti, gde
smo dosad bili i dokle nas je to dovelo. (...) Ljudi se raspravljaju o
braku, plaču zbog njega i slave ga zato što je na mnogo međusobno
isprepletanih nivoa, emotivno, logistički, socijalno i finansijski
bitan. Istorija braka prati njegovu evoluciju kao institucije kroz
prizmu zakona, običaja, i religije. Istražuje i činjenice o braku u
kakvom su pojedinci živeli u kontekstu ljubavi i dužnosti, seksa i
odanosti, podizanja dece i suživota, zajedničkih finansija i društvenog
priznanja.“
Istorija braka je treći deo trilogije koju čine i
Istorija celibata (Geopoetika, 2007) i Istorija ljubavnica (Geopoetika,
2006), te obimne priče o vezama između muškaraca i žena kroz vekove.
Autorka stiče u Uvodu da je za razliku od prethodne dve knjige ova
treća ograničena na istorijsko iskustvo Severne Amerike. Istina je da
taj toponim predstavlja okosnicu ovog dela, ali samim tim što ono govori
o prošlosti i tradiciji, evropske preteče su nezaobilazni deo priče o
Severnoj Americi, te brojni primeri, ne samo iz Evrope već i sa Dalekog
istoka, proširuju značaj i polje delovanja ove knjige na nivo
univerzalnosti. Na drugoj strani, usmerenost na Severnu Ameriku dala je
prostora da se posebno obrade indijanski brakovi, te brakovi crnoputih
robova, i iznedre najpotresniji delovi ove knjige.
Pred čitaocima je
često iznenađujuća slika ove najjavnije, a opet najintimnije institucije
– njena složena istorijska tradicija koja uključuje istopolna
partnerstva, ugovorene brakove, otkupljivanja, brakove sa samim sobom i
sasvim male devojčice pretvorene u neveste, a značajan deo knjige
posvećen je i razvodu, tom mračnom dvojniku braka. Sama ceremonija
venčanja imala je, takođe, razna lica: od ranog perioda kada se
podrazumevala samo privatna izjava pristanka, do venčanja kao
samodovoljne industrije, pojave otuđene od samog smisla braka. Ova
knjiga obiluje ispovestima, originalnim dokumentima, pismima, ali i
zanimljivim podacima koji će za mnoge biti otkriće, kao na primer da se
čuvena bela venčanica pojavila tek sredinom devetnaestog veka, kada je
kraljica Viktorija 1840. godine nosila raskošnu belu haljinu, učinivši
je novim krikom mode.
Brak – u svim svojim ljubavnim, neljubavnim,
dekadentnim i osiromašenim manifestacijama – oživljen je zaraznim
entuzijazmom i znatiželjom Elizabet Abot u ovom istovremeno i potresnom i
urnebesno zabavnom delu.
Velika pažnja koja je u Istoriji braka
posvećena činjenici da je rodna jednakost i dalje ključno pitanje u
raspravi u braku, te da je ogroman procenat brakova u kojima je prisutno
zlostavljanje dece ili žena, čini od ove knjige i glas protesta
društveno angažovane autorke.